Izložba Petra Dabca

 …Krajem pedesetih i u šezdesetima fotografski i umjetnički je odrastao u kontekstu life fotografije Tošinog ateljea. Tu je doznao i susreo sve ono što se moglo vidjeti i znati u europocentričnoj vizualnoj stvarnosti.

Rani radovi
…Među odabranima u grupi Prve fotografije, 1959. – 1966. su pažljivo komponirane fotografije njegove prve ozbiljne ljubavi Jasne, mokri kolnici Ilice, pogledi iz Ateljea… Dijagonalni prodori željezničkih tračnica (Glavni kolodvor, početkom '60.), ulični odvodi rastvorenih formi i obrisa otopljenih napadalim mokrim snijegom (Kanal, početkom '60.). Vrata kućne veže čije su dijagonale omekšale pod snježnim zapusima (Vrata u snijegu, 1964.). Enformel? Ili ono što ga je već dočekalo kao artikulirana gramatika pogleda kroz objektiv. Ekspresivnost street lifea (Grškovićeva ulica, početkom '60., Pariz, ožujak 1969.) i ljepota uhvaćenog trenutka (Boba, 11. 07. 1969.) Peri će značiti nešto sasvim drugo.

Sedamdesete

U sedamdesetima je njegova fotografija usvojila koncept, analitičke postupke, apstraktni vizualni jezik.
Prisutan je s fotoaparatom na svim događanjima, pa su mnoge istine iz svijeta umjetnosti još i danas skrivene u dubokome mraku njegovog fotoarhiva. To je vrijeme njegovalo protočnost i nezaustavljivost umjetničke akcije –  fluksus. Ideja zaustavljanja i čuvanja odbacivana je kao simptom okoštalog napuštenog sustava institucionalizirane umjetnosti. Zato je Perina dokumentacija umjetničkih okupljanja zapravo bilješka prijateljskog vremena koje je postalo povijest.

Osamdesete

I onda je na samom kraju osamdesetih stigao idiot! I čini se da je to zaista bio onaj jezgreni preokret.
Idiot je brutalno direktan i zapravo nimalo sličan našem načinu viđenja. Budući da je idiot, ne može izdvojiti važno od nevažnoga. Zato svim stvarima daje podjednaki tretman. Teži im pružiti jednako svjetla i jednako oštrine. Može ga se prevariti, a i to opet samo u registru koji je dostupan njegovom stupnju idiotizma.
Dio opusa Petra Dabca sniman idiotom posljednjih dvaju desetljeća proučava narav fotografije. Ali ne njezinu materijalnu potku već ideju koju mogućnost fotografiranja donosi ljudskoj misli. Petar Dabac pristupa fotografiji kao onome ključnomu mediju iz kojeg su kasnije nastale pokretne slike, i sve ostale virtualne stvarnosti. Mediju u koji malo-pomalo uspijevamo ući dalje i dublje nego što prodiremo pogledom. I to mijenja svijet i nas same. (iz teksta Marine Viculin)

Petar Dabac rođen je 1942. godine u Zagrebu. Diplomirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti 1960. surađujući u atelijeru Toše Dabca, čije vodstvo preuzima nakon Tošine smrti 1970. godine. Kao samostalni umjetnik djeluje od 1966., a od 1970. je član ULUPUH-a. U razdoblju od 1980. do 1987. godine u galeriji, osnovanoj u sklopu Atelijera Tošo Dabac, organizira četrdesetak fotografskih izložaba domaćih i stranih autora. Jedan je od pokretača časopisa za fotografiju SPOT 1972. godine. Od 1990. predaje fotografiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani.