Izložba 'Kuća (od) betona' Tanje Deman

Izložba se sastoji od video instalacije 'Prebivalište praznine' (2011) inspiriranom zgradom MKC Split, te scena okoliša vezanih za video rad koji su u mediju billboarda smješteni na splitskim prometnicama Solinskoj cesti (pokraj zgrade UMASa) i na Vukovarskoj (pored križanja sa Slavonskom ulicom). U video radu Deman donosi tableauxe stvarnih i nadrealnih praznih prostora prirode i grada istražujući našu percepciju izgrađenog okoliša, dok fotografije na billboardima funkcioniraju kao instalacije koje komuniciraju s okolišem kao procjep u drugu prostornu stvarnosti.

'Tišina. Ona koja umiruje i usporava na pravi način u ovo vrijeme mnoštva izbora, prezasićenosti slikom i vrtoglavog informacijskog fluksa. Tišina, koja kvalitetno razdvaja od neprestanog cirkuliranja misli, napadaja panike, izljeva bijesa i prisvojene 'svjetske boli'. Nasred prikaza, tihi pokret koji konstruira lagani prijelaz od slike do slike sve redom lišenih boja. Daleko od kriznih diskursa, postoji samo pokret, arhitektura kao civilizacijski konstrukt i osnovna ovojnica nakon odjeće, te priroda, onakva kakvom smo ju najmanje kultivirali i onakva kakvu tražimo u svakoj šetnji pri bijegu od urbanog. Čovječanstvo tu kao da je zaspalo i spava svoj dugo željeni san, jer se sa svim svojim ratovima, ekonomskim težnjama i krizama dovelo do ruba ništice. Ništice od manjka novih društvenih vizija.

U međuvremenu se izmjenjuju slike postojanih betonskih ovojnica jedne zgrade, blagih superpozicija i superekspozicija na podlozi njezinih zidova te panorama. Otvara se pogled, kao u nekom renesansnom prizoru, na daleke planine i morske širine. Tamo negdje daleko, gdje još nismo bili. Nije toliko niti bitno specificirati otkuda naviru ti prizori ili jasno naglašeni atmosferski trenuci. Za ovu priču nam nisu bitni. Bitna je atmosfera iza slike i raspušteni krajolik kao eventualni spas,  ali i mjerilo. On tako izvire opasan modernističkim idealom, onim kada je Zemlja mislila da zna kamo ide i onaj kome se, trenutno, raznim projektima, uvijek iznova s nostalgijom ili bolje istraživačkim žarom za dubljom spoznajom prostora oko nas koji nas određuju, vraćamo. Povijest modernističke arhitekture jest povijest internacionalizma, ali i specifičnih lokalnih otklona, veliki pokušaj globalnog razmjenjivanja ideja te pružanja ruku u poslijeratnom rekonstrukcijskom razdoblju. I ovdje, kao da se želi dotaknuti opće pitanje, ono koje nas sve pridružuje.

Takav je dojam prvog susreta s radom Tanje Deman, Prebivalište praznine, koji čini osnovnu cjelinu izložbe predstavljene u Multimedijalnom kulturnom centru (MKC) u Splitu pod nazivom Kuća od betona. Kuća od betona priziva referenciju na sami izložbeni prostor i njegovu galerijsku ovojnicu, toliko podatnu za novomedijske reprezentacije, zbog svoje prostornosti i neodređenosti. Carstvo praznine za podjelu novih znakova stoji pred nama u svom brutalnom betonskom izdanju koji korijene nosi u tom istom modernizmu. Kuća je to splitske neovisne scene, Dom omladine, Kocka, Kino klub Split, razne udruge i akteri, vječno sakupljalište, ali i ona čudna kuća koja mnoge toliko plaši i ne približavaju joj se, jer se ne mogu odvojiti od prošlih slika. Rečeno je da je, u planovima nove postave Ministarstva kulture,  i sama kuća jedan od bitnih strateških projekata rekonstrukcije postojeće infrastrukture u kulturi. Možda će taj projekt ispuniti toplinom ovu kuću koja je, unatoč svim problemima, jedan od najzanimljivijih prostora suvremene umjetničke produkcije u gradu Splitu.


I tako, u svoj toj značenjskoj i kontekstualnoj čvrstoći betona, susrećemo jedan rad. Autorica kao da samom superpozicijom rada na prostor, koji je dijelom i sniman u njemu, želi potaknuti, ali i razigrati, taj funkcionalistički otisak predan korisniku prostora, razgraditi njegove forme, sugerirati svoje izlaske iz materijalnog različitim nemogućim fotokolažima i  slikama dalekih prostranstava, daleko od MKC-a. Takvim se suptilnim postupkom nakon nekog vremena, uz spori ritam izmjene i vrlo jasan pokret kamere, razbijaju ustaljeni percepcijski uzorci, kako iz sjećanja tako i na licu mjesta, i pokušava otplesati negdje dalje od sada i tu. Arhitektura, prostor, kontekst. Arhitektonski jezik je bitan element ovog rada, ali i izložbenog događaja, no čini se da je sugerirana prirodna entropija još bitniji dio. Dodanih elemenata nema. Oko kamere polako prolazi prostorima i kao da je lišeno bilo kojeg dramatskog momenta. Muzike također.

Riječ je jednostavno o odnosu između prostora, posjetitelja i kamere. Njihovom susretu koji sugerira prostor unutar prostora, konstrukciju unutar dekonstrukcije. Što je pogled? 'To je vrlo dugačka ruka koja može proći kroz prozor', reći će Bogdan Bogdanović, tijekom jednog od svojih minulih razgovora. Ono što je definitivno bitno i diskretno nametnuto fotografijama i videoradovima Tanje Deman, nastalih u posljednjih nekoliko godina, jest taj kažiprst uperen ka prostoru pogleda i transformacijama koje od njega započinju. Kako kaže Bernard Noel: 'Treba gledati iza pogleda i izvršiti preokret koji će ga, možda, ostvariti'.

U današnjem momentu kad se za zrnce te iste prirodne autentičnosti plaćaju najskuplji aranžmani, pitanje je gdje se tu ugradio eskapizam i koji je prostor kritike? Suvremeni čovjek, urbanofil, operira u entropičnosti civilizacijskog, na rubu kultiviranog pejzaža; negdje u međuprostoru između nejasnih ideologija i proskribiranih predodžbi stvarnosti, svakodnevnih bujica nemoći i jačanja aparata moći. I tu se negdje smještaju i pejzažni konstrukti, na razmeđu distopije - budućnosti čija su se obećanja već odvila i raspustila, prirodi koja je popustila nad eksploatacijom koja je uzela maha, arhitekturi koja među prvima formira naše iskustvo stvarnosti …

Zaista, ne čudi autoričina afirmacija modernističkog utopijskog potencijala i stimulativnosti koja je vodila ka jačanju zajednice. No, nedvojbena je i trusnost, pregaženost  i solidarnost takvih vizura iz današnje perspektive. Melankolija današnjice neizbježno upućuje na zagledavanje u modernistički svijet, u prostor gdje se vjerovalo, a manje dovodilo u pitanje i dekonstruiralo. Oslobođeni zatočeništva, tražimo mjesto kamo otići.' Ivana Meštrov

Tanja Deman je vizualna umjetnica rođena u Splitu (1982.). Diplomirala je skulpturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te je završila poslijediplomski studij Lens-based Media na Piet Zwart Institutu u Rotterdamu. Izlaže od 2000. godine u Hrvatskoj i inozemstvu, te je dobitnica nekoliko nagrada. Deman koristi medije fotografije i videa, pri čemu proučava psihologiju okoliša kroz djela arhitekture, krševite pejzaže te evociranje filmskih ambijenata, promatrajući dinamiku društveno-političkog urbanog prostora u kojem živimo, u odnosu na onu koji smo naslijedili.