Izložba fotografija 'Za pokoj vječni'

Za pokoj vječni

Groblja su povijesni, kulturološki pa i egzistencijalni orijentiri ove civilizacije. Ona su naša memorija i  mjesta trajnoga mira. To je tako od pamtivijeka. Mi živi imamo poseban odnos spram tih mjesta. Na određeni način ona su  sveta jer su stvorena da budu trajna, vječna.  No povijest katkada sasvim  drugačije svjedoči. Nama živima u našoj skromnosti ostaje da ih, u mjeri vlastitih moralnih i ljudskih vrijednosti, obilazimo. Uzastopni i kontinuirani obilasci su kao kakva mantra jer u nama učvršćuje sjećanje na pokojnika.  Ta sjećanja i naša potreba da ih obnavljamo ustvari su staništa duša umrlih. Mi ih njegujemo, čuvamo i u spokoju nosimo u sebi.  

Ove su izložene fotografije Erike Peran, Thee Pavlin i Paula Dukića nastale kao procesna vježba na radionici kreativne fotografije. Snimane su posljednjih nekoliko mjeseci kada groblja „žive“ svoj uobičajeni život i zato u sadržaju fotografija nemamo ovoga prigodnog, masovnog pohod na ova sveta mjesta. Skoro su sve fotografije bez posjetitelja.  Zadatak autorima je bio promatrati i zatim  fotografirati ambijent groblja tako da interpretiraju ili pokušaju interpretirati mir, tišinu, vječnost. Svaki ih za sebe  obilazi,  neovisno gdje su. Dakle, ovo je kompleksniji odnos spram zadane teme od uobičajenih i usputnih „hvatanja“ pojedinačnih isječaka svakodnevnoga okoliša. Bitan je kontekst, tj. kako ćemo našu ideju, našu zamisao opredmetiti u suvislu fotografsku priču.  Zato pojedine fotografije iz ovoga korpusa svoju potpunu vrijednost imaju izložene u kontekstu ove teme.  Tako fotografija Erike Peran, na kojoj je detalj mramornoga nadgrobnog spomenika s položenom crvenom ružom,  ima snažnu poruku ljubavi i sjećanja. Ako bi ovu istu fotografiju izložili u nekomu drugom fotografskom kontekstu,  poprimila bi jedno profano značenja izgubljene ruže. Thea Pavlin snima scenu u kojoj se u prvom planu vidi nekoliko skromnih, „običnih“ zemljanih grobova obilježenih samo križem, ali sa svježim cvijećem.  Osunčani grobovi  natkriljeni nebom, s nizom dobroćudnih oblaka  snažno nas opominju i upućuje na ideju da nije važna materijalna opremljenost vječnoga počinka,  već naša redovita i stalna posvećenost njima. Paulo Dukić sa serijom fotografija koje snima u izmaglici,  s poetičnom atmosferom sfumata,  propituje vječiti simbol kršćanstva /raspelo/ u kontekstu današnje kulture života, pa tako na istoj fotografiji ravnopravno kompozicijski korespondiraju raspelo, u prvom planu, i u daljini, izmaglici, antenski stup. I jedno i drugo dio su naše svakodnevne stvarnosti. Ili pak krupno snimljena krizantema zavezana žicom za raspelo? Možemo pitati je li bol i pogled na Isusovom licu samo od razapinjanja ili je i od te žice kojom je cvijet nesmotreno zavezan.

Ova izložba snimana je i koncipirana tako da bude jedinstvena cjelina, ali svaki autor sa svojih dvanaest fotografija čini jedinstven okvir osobnoga doživljaja ove teme.  Sve troje autora već su godinama prisutni u fotografskoj javnosti i kroz ovu su radionicu kreativne fotografije  samo nadogradili svoja znanja i razvili finu fotografsku osjetljivost za formalnu strukturu slike, a istovremeno razvijaju  i kompleksniji odnos spram teme kojom se bave. Tako i ova izložba dijelom potvrđuje evolucije njihova fotografskoga autorstva. (Borislav Božić, prof.)