U petak, 11. studenog, u 18,30 sati, u Galeriji Zavičajnog muzeja grada Rovinja, otvara se samostalna izložba slika Ivane Vulić. Izložene slike dio su ciklusa 'Blato', a mogu se razgledati do 18. prosinca.
vrijeme: 11.11.2011. 18,30
mjesto: Rovinj; Zavičajni muzej grada Rovinja, Trg maršala Tita 11
Zemlja je kroz povijest fascinirala čovjeka i zbog praktičnih, poljoprivrednih, razloga, ali i kao neprijeporna fizikalna činjenica kojoj svi težimo, kao naš neminovni usud, bilo da je riječ o svakodnevnoj vezanosti za nju ili o sudbini naših ostataka. Vjerojatno je ta velika fascinacija bila i uzrokom svim pučkim legendama pa i vjerovanju kako mazanje blatom u jednoj uvali na otoku Krku liječi mnoge bolesti. Uvala s ljekovitim blatom sada je mala turistička atrakcija, a motivi iz nje polazišna su točka za ciklus Ivane Vulić koji je pred nama.
Realistično naslikani ljudi na plaži zabavljeni su sunčanjem ili mazanjem ljekovitim blatom u svojevrsnim genre prizorima plaže. Osnovni ton siena – crvene boje ispunjava i koloristički ujedinjuje slike. Koloristički, umjetnica vrlo oprezno koristi tek neke detalje što odudaraju od cjeline u zemljanim tonovima koji igraju značajnu ulogu u oživljavanju kompozicije. Na slikama možemo vidjeti i veliku preokupaciju toniranjem različitih nijansi, u cilju stvaranja trenutačnog dojma djelovanja svjetla.
Objekti, portreti i anatomije na slikama, zbog toga djeluju iznimno vjerno, ali i živo uz često skicozan rukopis koji daje dojam uhvaćenosti u trenutku. Već spomenuto kolorističko jedinstvo daje tom trenutku još i dodatno estetsko opravdanje jer vrlo uvjerljivo ukazuje na prisutnost likova u nekom prostoru, njihovu saživljenost s njime kao i s blatom koje im se uvlači u pore. Na svim slikama rukopis varira od lazura i curenja do debljih nanosa boje s čime likovi djeluju još dodatno živi – kao da je njihovo meso i blato na njemu našlo svoj najprirodniji izraz u boji koja ih pažljivo gradi na ovim slikama.
Osuđeni na zemlju, ljudi cijeli svoj život 'plivaju kroz blato', muče se sa svakodnevnim problemima financijske, emotivne, društveno - statusne naravi, eda bi se kasnije mogli srušiti u to isto blato. Trud i angažman koji ljudi ulažu u svoju životnu potjeru za srećom na zemlji čini se bespredmetan kad se usporedi s krajem koji nas sve čeka pod zemljom. Kako bi u pjesmi Rezignacija rekao Krleža: 'a čovjek zemlja hoda sam po sebi / i opet će leći kad mu dođe vrijeme'.
Jedina je nada da će stvaralaštvo, jednoga dana ostati iza nas kao svjedočanstvo našeg postojanja i probijanja kroz guste i prljave slojeve blata koji jesu ljudski život. To je nada koju nam daju ove slike, jer vrhunskom izvedbom uspijevaju u nečemu tako svakodnevnom pronaći elemente ljepote rezultirajući uspjelim umjetninama. One su, kao i svako kvalitetno umjetničko djelo, odmor od svakodnevne utrke do groba, trenutačni bljeskovi čiste ljepote u sumornom i tjeskobnom svijetu, možda i 'pročišćenje' i 'ozdravljenje' u koje vjeruju ljudi koji se mažu ljekovitim blatom. Iz teksta Feđe Gavrilovića
Ivana Vulić rođena je 1978., živi i radi u Zagrebu. Nakon završenog Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, (1997.-2001. smjer industrijski dizajn), upisuje 2002. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studira u klasi prof. Đure Sedera. Usavršava se na Akademiji za umjetnost, arhitekturu i dizajn u Pragu (VŠUP) 2005., u sklopu razmjene studenata istočnoeuropskih zemalja, u slikarskoj klasi prof. Stanislava Diviša. Na ALU u Zagrebu diplomirala pod mentorstvom prof. Duje Jurića. Član HDLU-a od 2008.
