Ivana Vojnić Vratarić / Leftovers for starters

Općenito govoreći o Ivaninim radovima, bili oni slike,crteži ili bilo kakva intervencija, instalacija zadržavaju se oko motiva „saća“ (geometrijski lik heksagona) kojeg slika jos od studentskih dana. Više od deset godina upravo je taj motiv neiscrpan u njenom likovnom izražaju. U prijašnjim izložbama predstavljalo ga se kao motiv koji beskonačnim širenjem u svojoj strukturi zadobiva vremensku dimenziju koja podsjeća na primarni autoričin medij, tj. ples, no unutar sebe ipak na tragu slike on  sakriva opsesivnost, meditativnost i skok u neku drugu stvarnos a ne nužno pokret, koji je možda više vidljiv u drugoj seriji Ivaninih radova koji predstavljaju radove sa motivom papirnatih aviona.

Na tragu slike, Ivaninog rada pojavljuje se događaj i praznina. Unatoč jasnom ograđivanju mediologije, kao jedne od pomoćnih pseudo znanosti, koja spaja povijest umjetnost, filozofiju, sociologiju i različite kulturalne znanosti, od tradiciolnalnog (metafizičkog) pojma slike, još je uvijek krajnje otvoreno pitanje je li  ova “nova slika“ uopće još uvijek slika ili je nešto posve drugačije. To je pitanje istodobno dvostruko, je li zaokret spram slike u sadašnjem teorijskom istraživanju vizualnih umjetnosti odgovor na krizu mimetičko-reprezentacijske paradigme slike o kojoj su još 70-ih godina raspravljali tadašnji umjetnici skloni minimalizmu i konceptualizmu te razni filozofi, te možemo li uopće zamjeniti tradiciju razumjevanja umjetnosti  u povijesnome slijedu epoha kao smislene analize značenja slike putem jezika tek njezinim svođenjem na komunikativni medij?

Od slike kao reprezentacije forma i materije do slike kao komunikativnoga medija koje ne odslikava, preslikava niti više predstavlja i prikazuje nešto samorazumljivo, realno, nego generira novu realnost madijalno-komunikativnu vodi put Ivaninih radova, put redukcije i oslobađanja, kako slike, tako i sebe od nečega njoj nadređenog  tj. ideje jezika, govora, pisma u posvemašnju vizualizaciju svijeta.