U Salonu Galić, do 6. listopada, otvorena je izložba Ivane Puljić 'U međuprostoru'.
vrijeme: 21.09.2015.
mjesto: Split; Salon Galić, Marmontova 3
Susret sa slikama Ivane Puljić malo koga ostavlja ravnodušnim. Rano je ona formirala svoju likovnu poetiku i istim putem ide i danas, eksperimentirajući, transformirajući, igrajući se slikarskom materijom. Mijenjaju se scenografije i paleta, urbane teme daju prostor onim pomalo nadrealnim, vječitijim, boje se smiruju, emocija pak ostaje ista.
Minimalizirana je mizanscena u koju Ivana postavlja svoje likove, izgubile su se vizure grada i povijesnih građevina. Njezini likovi sada žive u nekom bezvremenskom međuprostoru gdje lebde, susreću se, žure, ali i vole. Naglasak više nije toliko na nekim urbanim prizorima, pričaju i islikavaju se neke intimnije priče. Srce, a ne oko vodi ruku. U nekakvom čeznutljivom tonu ljubavnici se dodiruju, komuniciraju putem glazbe ili jednostavno slute jedno drugog. Mekoća i transparentnost voska Ivani pomažu u dočaravanju te čežnje.
Usprkos tome što je na njezinim posljednjim slikama nositelj pripovjedi pretežito crna boja, koja možda i zrcali našu zbilju, u konačnici je njezina kiša u bojama duge i njezine slike isijavaju neki šareni, veseo i razigrani svijet. Starodavnu tehniku, sa kojom se susreće i koju prihvaća još za studentskih dana u Rimu, prilagođava svom likovnom izričaju. Majstorski to ona dubi vosak i ulijeva svojim likovima dušu, intarzijom u vosku vješa rublje, slika kišobrane... Njezinu pažnju zaokupljaju neke naoko rubne, ali njoj bitne stvari, likovni su elementi racionalizirani, no ne nauštrb slobode duha. Inkorporirajući raznobojne niti ona slika kišu, ali i košmar u našim glavama. Propitkuje sebe, kao i svakog od nas ponaosob. Izravnošću, jednostavnošću i razigranošću prodire najdublje i najiskrenije. Zato me i ne čudi, da već kad prvi puta vidjeh njezine slike, poželjeh živjeti u njima. Elizabeta Rogović
