Premijera predstave 'I to je ljubav', nastale prema tekstu Edwarda Albeeja, a u adaptaciji Andrije Seifrieda, premijerno je na programu u četvrtak, 24. veljače, u HNK Zadar.
vrijeme: 24.02.2011. 20,00
mjesto: Zadar; HNK Zadar, Široka ulica 8
Redatelj: Tomislav Pavković;
Dramaturg: Ana-Marija Fabijanić;
Scenografija: John Čolak
Kostimografija: Marija Šarić Ban
Oblikovanje svjetla: Ivo Nižić
Glazba: Nebojša Lakić
Igraju: Jasna Ančić, Mirko Šatalić, Zlatko Košta, Vinko Radovčić.
'Svi mi imamo svoje male tajne. Male univerzume sakrivene od tuđih pogleda, svjetove u čijem uživanju sudjelujemo isključivo mi sami, upravo to uvjetuje njihovu draž, bočice, kako ih Albee naziva. A kad se jednog dana bočica slučajno otvori i za nju drugi saznaju, sram koji nas preplavljuje ne proizlazi samo iz opravdavanja ili objašnjavanja uzroka. Naime, ovisno o sadržaju bočice, moguće je da iz nje bude pušten zloduh mitskih razmjera, nešto što se ne svodi na informaciju koju dotad o toj osobi nismo znali, nego postaje činjenica koja u potpunosti definira tu osobu. A kad to nešto još i ima status tabua (da, 2010!), otvara se prostor sukobu kakav nosi jedino antička tragedija.
Bilo kakav, pak, govor o događajima tragičnog karaktera priziva smijeh, taj obrambeni mehanizam neodvojivo povezan s bilo kojom vrstom katastrofičnosti, neke su stvari toliko grozne da im se moramo smijati. Govor je racionalan, spoznajan, pokušava biti odmjeren i argumentiran, razložan, smijeh je iracionalan, spontan, mora biti nepromišljen, nestrukturiran, prediskustven. Objašnjavajući ono što se dogodilo, pokušavajući drugima prezentirati svoju bočicu, služimo se, a čime drugo nego riječima, u želji da se sve točno shvati postajemo verbalno pedantni do mjere da želimo da se razumije svaki zarez. No, riječi ovdje više nisu dovoljne, nastaje nepovjerenje u njihovu moć označavanja, one s nevjerojatnom jasnoćom prestaju značiti ono što su nekad značile, točnije, za nositelja bočice počinju nositi nova značenja nerazumljiva i teško prihvatljiva svima ostalima. Posljedica ovog sučeljavanja argumentima koji se ne mogu čuti je, naravno, smijeh. Istodobno smijeh olakšanja i smijeh obrane.
Kada, u metaforičkom smislu, pada jedna kuća, to može biti drama; kada se ruši država ili poredak, to može izazvati veće tektonske poremećaje; no, što kada se ruši jedna civilizacija, i to, ni manje ni više, nego ova naša, tzv. zapadnoeuropska? Tome se možemo pokušati barem dobro nasmijati.' Tomislav Pavković
