Euros. Jugoistočni vjetar

Ivan Posavec – ‘Dvije nostalgične’
Selo Dužica se u dokumentima prvi puta spominje 1642. godine. Tamo se već pojavljuju Posavci. To su neki korijeni koje nikad nisam mogao prerezati. Svi smo bili tamo. Jedan je djed otišao u Ameriku, bio je u Pittsburghu, pa se vratio i umro od španjolske gripe 1918. Osim njega, ne znam nikoga tko se maknuo. A to je zapravo jedna tragedija. Kao da smo bili privezani sajlama. A to je katastrofa. Tamo se samo oralo, kopalo, ta se zemlja zalijevala znojem, a mi se od toga nismo micali. U mladosti mi je bila puna kapa toga. Mislio sam da ću ja to napraviti, u jednom trenutku mi se činilo da ja to mogu. A sada, kako sam stariji, sve mi je teže. Svaki put kada se moram vratiti u Zagreb, imam problem, u grlu mi je žganac, kao kad se rastaješ od nekoga koga voliš. (…)

Mio Vesović – ‘Nostalgija’
Samo ću citirati Johnnyja.
Jednog dana nema me da nikada ne dođem, prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem. Kao da me nikada na svijetu nije bilo, kao da me njezino tijelo nije htilo. Moja pjesma miruje a furala bi furke, lepe dekle moderne ne padaju na zurke. Brijem bradu brkove da licim na pankrte, još da imam Fendera vidio bi svirke. Balkane Balkane Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj. Balkane Balkane Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj. Mi smo ljudi cigani, sudbinom prokleti, uvijek netko oko nas dodje pa nam prijeti. Ni bendovi nisu vise kao sto su bili, moj se amaterski priprema da sviri. Balkane Balkane Balkane moj, budi mi silani dobro mi stoj. Balkane Balkane Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj.’ Balkan, Branimir Štulić, 1979.

Goran Trbuljak – '390 stepenica'
Ja sam se našao pred mjestom koje je istodobno povijesno mjesto i filmska ikona. Kada dođeš pred te stepenice, doživiš neku komunikaciju s njima. Meni je prva bila njihov broj i spoznaja da stanujem u kući koja ih ima skoro toliko, a ja stanujem na petom katu bez lifta. To je dovođenje na istu ravan. Manje važan, ali zanimljiv detalj je to da sam tim stepenicama hodao 2005. godine, točno sto godina od revolucije, odnosno masakra koji se dogodio na tim stepenicama. Ejzenštejn je na njima snimao dvadeset godina kasnije, 1925. Jedna od boljih referenci na te stepenice je scena iz spota Serbus Zagreb moj Zločeste djece. Vinko Grubišić je niz stepenice na Dolcu pustio dječja kolica. (…)

Vlado Martek – ‘Daleko je Evropa’
Pojam Europe, njezinu konturu i kartografiju sam eksploatirao u mnogim svojim radovima. Ona je stalno prisutna kao prostor koji ne mogu lako definirati. Koristio sam puno i prostor Jugoslavije i Hrvatske, teritorij unutar kojega sam mogao jezično djelovati. U jednom trenutku Europa mi se nametnula, pa sam pomislio da bi ona mogla biti potpuno pozitivna činjenica. Naravski da sam se prevario. Ali, kad se sjetim Amerike, o kojoj imam vrlo slabo mišljenje, automatski se Europa nameće kao nešto pozitivno, kao čuvar starih vrijednosti. Ipak, kada odem u velike europske gradove, uviđam da se ni ondje ne čuva ono što se ni ne može očuvati, osim u tragovima. (…)

Branka Cvjetičanin
‘Šećem ja tako Art Baselom i ugledam Beuysa kako otužno visi na zidu, s izraženom visokom cijenom. Nesreća je što sam ga ugledala prvog, odmah s vrata, i to mi zadalo ozbiljan poremećaj percepcije ostalih umjetničkih radova. Difesa del Capitale!’ Citat iz zapisa Art Basel diaries, 15. lipnja 2011.

Ana Opalić
Ako me pitaš za osjećaj pripadnosti ili pojam domovine sigurno je jedino da se moja 'domovina' ovisno o tome koliko sam joj blizu ili daleko smanjuje i povećava. Pripadnost je zapravo pitanje nostalgije i neostvarenih želja. To shvatiš kada otputuješ jako daleko ili kada ti je kretanje ograničeno. Svaki put kada odredim granice svojoj pripadnosti ona se prelije preko svojih rubova ili uteče sama u sebe i onda shvatim da se radi o nečemu drugom, nečemu duboko intimnom a ne o pukim granicama. A pitanje Europske unije je za mene pitanje globalnih ekonomskih previranja i nema trenutno nikakve veze sa mojim osjećajem pripadnosti.

Sandro Đukić
Jedna od ideja koja me prati od samog početka umjetničke prakse razmišljanje je o realnosti i njezinoj reprezentaciji, a na tragu tih razmišljanja nastao je 'Vanishing Book'. Instalacija 'Vanishing Book' sastoji se od dva dijela: videa napravljenog iz fotografija, te knjige metapodataka istih fotografija korištenih u videu. Početkom 2000. godine kupio sam digitalni fotoaparat i počeo snimati svakodnevne situacije. Obzirom na prirodu medija i moj opsesivni način rada, u tijeku jedne godine snimio sam približno 30000 fotografija. Cijele dane bih snimao, a navečer arhivirao prethodno snimljene materijale. (…)

Petar Dabac – 'The Day After'
(…) Ove fotke koje sam snimio hodajući Zagrebom, kojim, naravno, ne hodam zatvorenih očiju, imaju veze s onim što se pojavljuje u novinama. Mada ne mogu reći da ih čitam, jer bi to bilo prestrašno, ipak ih svaki dan prelistam i dovoljno je da vidim naslove. To što hrvatske novine već godinama daju  ljudima jest strah. To se nikada ranije nije događalo, a to je nešto što karakterizira ovo vrijeme i suvremenu politiku, ne samo našu, nego i svjetsku. Ljude se plaši umjesto da im se ulije optimizam.

Zlatko Kopljar – 'K16'
Kopam rupu na rubu Europe. To je kvadratična rupa nerazriješene dublje povijesti, rupa sadašnjice u kojoj zaborav gazi svakodnevnu zbilju. Rupa je duboka.

Više