Dvije izložbe u Gradskoj galeriji Fonticus

Eugen Borkovsky svojim fraktalnim formacijama ponovno poziva (i izgledno provocira) na razmatranje njemu samosvojne vizualne poezije, ovaj put predstavljene u prirodnom habitusu umjetnika gdje on istovremeno stvara njegov dio, kao i cjelinu. Međutim, ovdje, prvi put izloženi objekti nastajali u autorovom laboratoriju u posljednjih nekoliko godina kroz nekoliko različitih smislova označuju novi, daljnji otklon u kontekstu Eugenovog cjelokupnog stvaralaštva.

Njegov opus (pojednostavljeno) može biti shvaćen kao koherentna fasciniranost, propitivanje i razvoj mišljenja o organici ili prirodnosti likovnih elemenata, materijala i tehnika otjelovljen u ambijentalnosti. Preobraženje asamblaža od granja i tkanja špagom, toplih zemljanih boja i izvijenih oblika u akromatske objekte od metalne mreže, gotovo negirane prirodnosti drva, sa sve većom tendencijom za geometrizacijom i redukcijom dijelova. Također, kao jedan od nosivih likovnih elemenata ovih prostornih kolaža istaknuti je i dinamičan međuodnos svijetla i sjene koji se kroz planirano osvjetljavanje objekata događa u prostoru. Time on uz naglašenu linearnost i monokromiju radova postaje njihov integralni dio, a dok sami objekti postaju instalacije. iz teksta kustosa Tomislava Čopa


Marino Jugovac predstavlja novu seriju radova. Kao i za veći dio njegovog dosadašnjeg opusa, premisa je dojam, senzacija koju pruža priroda. Iz nje on izdvaja njemu zanimljive elemente i s njima započinje vizualno istraživanje. Rezultat su kontrolirani, ali još uvijek iskreni uradci koji nose karakteristike igre. U susretu/borbi s materijom teško je odoljeti datostima koje nosi. Marino je sklon obradi drva kao materijalu, a ovaj put čini minimalne radnje postižući odličan dojam.

Umjetnik uzima ogoljela manja stabla iz prirode, boji ih bijelom bojom, te dodaje stalke. Autor stabalca okreće naopako pa dijelovi korijenja zamjenjuju krošnje. Ovim radnjama naturalni predmeti postaju objekti. Iz eksterijera, uneseni u izložbeni prostor, postaju zanimljivi artefakti. Razigrane formacije ovih mrtvih biljnih bića propituju status galerije kao bijele kocke. Oblici tijeka bijelih linija stabala i „grana, tvore začudni odnos s prostorom. Bogatstvo formi rađa izniman raspon grafičkih i tonskih tragova svjetla/sjena unutar galerije. Promatrač je izazvan na spiralno kretanje, oko ili pored objekata. U svakom trenutku mijenja mu se vizura, bez obzira na statičnost predmeta. Time je postignuta interakcija koja se bazira na posjetiočevom kretanju. ... iz teksta kustosa Eugena Borkovskog