Dvije izložbe Livija Rajha u Galeriji Karas

'Homage to the Study for the Homage to the Square (Still Remembered)'

'Muzej je zgrada i ustanova sa zbirkama predmeta sakupljenih prema određenim povijesnim ili estetskim kriterijima sa svrhom čuvanja, prezentiranja i zorne pouke.“ Takva definicija podsjeća na divovske prosvjetiteljske ideje 18. stoljeća, na prvi i 'pravi' Louvre, British Museum, Ermitaž… Umjetnički, prirodoslovni, tehnički muzeji, ali i zbirke (doista) svega i svačega, nastali su i nastaju pod okriljem te ideje. Prije i poslije tog klasičnog, tradicionalnog, konzervativnog, arhetipskog modela nikli su bezbrojni muzejski prostori, onkraj svake određene i zatvorene predodžbe, javni i privatni, lukrativni, rentabilni i nerentabilni. Umjetnost ne može bez svojeg prostora, bez obzira na to što iz njega bježi, nagriza ga, pa čak i odbija njegovu materijalizaciju.

Aleksandrijski muzej, koji je kao usredištena sveukupnost antičku kulturu isijavala stoljećima nakon svog nestanka, srednjovjekovne građevine koje su čudesnim 'sumama' dočaravale i tumačile odraz nebeske hijerarhije na zemlji, renesansne Wunderkammer strastvenih kolekcionara koji ponovno otkrivaju prirodu oko sebe, razni primjeri arhitekture koji atraktivnošću nadmašuju sadržaj svoje nutrine, muzeji bez fundusa, zbirke bez eksponata, itd. I danas pred nama, po vlastitoj želji i s opravdanjem apsolutne subjektivnosti, umjetnost na ulici, tijelu autora, u akciji i konceptu, u zatečenom i krhkom materijalu, jednokratna u prostoru i izvedbi, bez objekta ili u objektu – ne može bez prostora. Čak ako ga pokuša i odbaciti, potvrdit će ga kao mjesto susreta sa svojom publikom, prostor će umjetničkom djelu tek dati legitimnost, poželjet će trajni smještaj makar i posredno u nekom drugom mediju ili na neki drugi dokumentirani način. Pokušaji ekstremne relativizacije onoga što smo nekada zvali umjetničkim djelom paradoksalno se i više nego ikada veže uz definirani izlagački /prezentacijski prostor. Tajana Vrhovec Škalamera

'Adaptacija (početak serije)'

Slike su djeca opisa, unuke pripovijesti. Naratologija, nauk o pripovijedanju, proučava dubinske strukture podno medija očitovanja, motri priču koju slike skrivaju otkrivanjem. Postoji li nešto tajanstvenije od jasnoće? Sretna je okolnost da naš mozak prima samo vizualne poruke za koje smatra da su nam na neki način korisne ili važne. To vrijedi za semafor jednako kao i za Rembrandtovu sliku. Promatranje je umjetnost izostavljanja. Ali to se kaže i za pravljenje slika: slikanje je umjetnost izostavljanja. Ne tako davno, slike su izostavljale i poruku, u optičkoj se umjetnosti častio obojeni kvadrat nad obojenim kvadratom – na drugoj strani davne utjehe da su slike lektira za nepismene. Ali, i u utjesi za neuke, slike se čitaju. I nepismen nije onaj tko ne zna pisati, pa ni onaj koji je zaboravio čitati, nego onaj koji je pročitao premalo, a da bi ga štivo na nešto moglo podsjetiti.

Onome tko ima dodat će se, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima – to je evanđeoski sažetak suvremene naratologije. Jer razumjeti se može samo prepričana priča. Slikarstvo je prepričavalo mnogo prije nego što je počelo pričati. Prepričavalo je tuđe prije nego što je pripovijedalo svoje. A i kad je prestalo pričati nije prestalo prepričavati. Slike već dugo ne oponašaju vidljivo – ali još dulje ponavljaju viđeno. I od slika nešto možemo doznati samo ako o slikama nešto znamo. Ako smo u slike kadri unijeti (svoju?) priču. Slikanje izostavljanjem komplementarno je čitanju upotpunjavanjem. Uz razgovore s Liviom Rajhom u povodu priprema njegove izložbe ispod izložbe zapisao i prepisao Marcel Bačić.

Livio Rajh je rođen u Zagrebu 1984. godine. Završio je srednju Grafičku školu i 2009. godine diplomirao na Odsjeku za animirani film i nove medije, na  Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.