Barbara Cetina i Vasko Vidmar izlažu u galeriji Fonticus

Barbara Cetina: Memorabilije

   Primjećivanje običnih predmeta i izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Oni postaju materijal za oblikovanje / preoblikovanje. Barbara Cetina predstavlja neobične radove: objekte sazdane od odbačenih predmeta. Ona se s njima odlučuje poigrati a time, sebi i nama, prirediti iznenađenja. Mijenjajući likovni postupak, umjesto kista koristi manipulacije, a umjesto boje rabi predmete. Ovom procesu medij je sjećanje i značenje. Još jednom se potvrđuje da u suvremenoj umjetnosti tehnologija i materijal ne odlučuju o statusu djela.
   Umjetnica predstavlja radove izvedene kombiniranjem materijala i tehnika, i ponuđene kao konstrukcije, instalacije. Na većini radova nalazimo listove knjiga. Pored toga, neki objekti su sastavljeni od industrijskih pakiranja čaja, od konopa, konca, metalne žice, svilenog papira, i sl. Neke od korištenih predmeta autorica ostavlja u nađenom obliku a na nekima intervenira: savijanjem, šivanjem, bojenjem… Kompozicije, radovi, sačinjeni od odbačenih pa onda ponovno pronađenih predmeta imaju dvostruko značenje: hrabrost i neformalnost likovnog oblikovanja i narativno – poučne antiuniformističke konotacije. Citiram Davida Lodgea: „…umjetnici posežu za postmodernim sredstvima i postupcima: parafrazom, plagijatom, ironijom, kičem, trivijalnosti, zagonetkom, igrom…“.
   Pred nama su rezultati tijeka vizualizacija od impresije do postizanja simbola. Neki elementi su bez intervencija ostavljeni u originalnim bojama, tonovima. Neki su dorađeni toniranjem ili preslagivanjem u nove forme. Sastavnice ove igre, dijelovi površina većih formata, nanizani su u redove / stupce i tvore površinu rada. Tekstura je najčešće naglašena ostavljanjem zgužvanosti ili tragova intervencija. Možemo ih grupirati prema boji i pristupu obradi površine. Autorica ne sakriva rubove/površine već dozvoljava da oni tvore reljefna lica radova. Čini nam se da namjerno ovlaš slaže kvadratiće koje aplicira na podlogu. Time umiruje gestu čije tragove nalazimo na segmentima od kojih je sačinjen artefakt. Ona ne forsira ritam. On se jednostavno događa „nabrajanjem“ dijelova.
   Ovu izložbu predstavljam kao konceptualni projekt. Prezirući standardni umjetnički jezik autorica ga izvrgava bizarnom gradbenom materijalu koji, ovako plasiran, dobiva znakovitost. Projekt nudi dva razmišljanja: pored iskazanog sarkazma prema industrijskom društvu i uporabe odbačenog, iščitavamo i upozorenje na ekološku zapuštenost naših svijesti. Onog trenutka kad odbačene predmete više ne vidimo, uvjereni smo da smo ih se riješili. No, oni se ovdje pojavljuju u neočekivanim okolnostima. Postupak apliciranja rezultira umjetničkom ponudom koja graniči sa dosjetkom. Intervencije unose u radove dodatna značenja. Umjetnica kompilira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao nove predmete, zamjene za uobičajene estetske predodžbe.
   Pred nama kao da je niz zaustavljenih performansa. Ovaj likovni postupak režiranja scena donosi elegantne oblike ali upozoravajuće poruke. Umjetnica upozorava na situacije koje ju, a i ne samo nju, smetaju i iritiraju. Zanemarena je komunikacija s literaturom ali i ćaskanje uz čaj. Mediji i informacije nude konstantnu dekoncentraciju. To je osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od intuicije ili nadahnuća. Odgovornost je omalovažena iako smo svi umiješani. Svijet je ovakav zato što smo dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim. Još davno, Voltaire kaže: 'Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom'.“
   Ove kompozicije, koliko god nose imaginativno bogatstvo i maštovitost  umjetnice, ne sakrivaju svoje porijeklo. Ni autorica to ne želi. Ona kao da hoće izbjeći odbacivanje suvišnog nudeći ga nakon isteka osnovnog trajanja. Ona suptilno upozorava da, kad kupujemo ili zamjenjujemo predmet novim, ne mislimo gdje će završiti stari predmet. Imamo potrebu da ga se sto prije riješimo. I tek kad nam je smetlarnik prepun počinjemo misliti da je i ambalaža dio predmeta a da je i stari predmet postao objekt koji zaslužuje pažnju. Ovaj puta ne zbog korisnosti, sjećanja ili emocionalne vezanosti već zbog pretvaranja u civilizacijski balast.
   Umjetnica nudi novi realizam snažne višeslojne narativnosti. Objekt nastao od kolažiranja nađenog predmeta u interpretaciji Barbare Cetina dobiva sociološku vrijednost značajniju od vremena kad je predmet bio nov i u žiži interesa vlasnika. Njeni artistički mišljeni predmeti otkrivaju dvije situacije: civilizacije koja emitira višak predmeta i ponude drugog života već odsluženih predmeta. Autorica kao da ustaje protiv globalizacije čiji je rezultat globalno smetlište. Možda eko-angažman više nije sasvim „In“, no mi smo uvjereni da uvijek treba upozoravati i reagirati na probleme grube ekološke realnosti.
   Barbara prolaznost, zub vremena, doživljava kao sukreatora. Integriranje stvarnih predmeta postaje umjetnička akcija koja rezultira umjetničkim predmetom u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Rezultati su samodostatne likovne činjenice. Ovdje je umjetnički predmet, objekt- instalacija, oslobođen herojskih ili aristokratskih značenja ali postaje razumljiv kao znak.
   Recentno vrijeme puno je analiza, usuglašavanja, svrstavanja, generaliziranja. Na tragu ovih spoznaja, Barbara Cetina oblikuje radove koji djeluju kao analitičke kompozicije. Umjetnica ovim projektom nudi drugačiju sliku svijeta. Oslanjajući se na hrabrost oblikovanja, problematizira datosti trenutka. Ona želi da djelo bude podloga za misli. Tajanstveni zapisi, svici, ispijeni čaj, iskazuju memorijske konotacije. Umjetnica nas poziva na novo čitanje, na novo druženje. / Eugen Borkovsky, IV. 2018.

**

Vasko Vidmar: Ideogrami

  Kolekcijom recentnih likovnih razmišljanja predstavlja se Vasko Vidmar. Autor se zaustavlja u galeriji da s nama podijeli fascinaciju mogućnostima vizualne igre. Umjetnost nije igra bez pravila, ali je uvijek možemo modificirati ili predlagati drugu u tijeku procesa interpretacije. U ovoj igri se, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već i pri svakom sljedećem pogledu uperenom na isti rad, sve neprestano mijenja. Igra suočava partnere: umjetnika i promatrača. To je suočavanje uvijek privremeno, vezano za više diskursa i uvjetovano ostvarenim prostorima odnosa.
   Crtački postupci, okosnica su ovog projekta. Umjetnik koristi olovku, potez flomastera ili kista. Tu su fragmenti boja, mrlje spreja i preko njih najčešće opet neki znak. Iako je prisutno slojevanje, radovi iskazuju plošne karakteristike. Izvedba slojeva više govori o neurozi autorskog htijenja izgovora nego podražavanju višedimenzionalnosti. Elementi, motivi se ponegdje ponavljaju u mutiranim verzijama. U rezultatu, imamo asocijaciju grafičkog, višeslojnog otiska poput monotipija.
   Ideja zapisa znakovnim pismom prisutna je na svima radovima ispunjenim raznorodnim ideogramima. Povijest znakovnog iskaza, pisma hijeroglifskim načinom, započinje još u Mezopotamiji. Pečatnjaci i okrugli reljefi poruka, iskazani kao otisak u glini, zadaju i danas mnoga pitanja, odgonetanja i izčitavanja. Baš kao i tajnovita piktografija Vaska Vidmara. Neki njegovi nizovi oblika podsjećaju na otiske glinenih pečata ili cilindričnih valjaka od prije pet tisuća godina. Znak kojeg prenosi pečat, može biti okultni simbol, broj ili statusni simbol. Često je to talisman. U našem slučaju, autor nas stalno drži podalje od brzog logičnog razumijevanja znakovnih nizova. Posve je vjerojatno da promatrač neće imati dovoljno vremena niti ambicija za detaljno izčitavanje mogućih poruka. Dojam će biti prebačen na područje igre oblicima.
   Na radovima očitavamo elemente grafita ili uličnog slikarstva. Ovdje likovi nisu jamci sadržaja slike, jer se autor koristi mnoštvom znakova. Nalazimo ih u rasponu od figura čovjeka, zapisa slova, brojeva ili znakova, geometriziranim površinama, crtežima životinja, gestualnim slikarskim potezima. Ispunjenost formata ili čak prepunjenost znakovnim repertoarom, može zazvati ideju ornamenta. Poput arabeski, bogato popunjavanje površine, rezultira konglomratom vizualnih indicija, raspršenih ali organiziranih šara. Umjetnik situacije pomiruje grupiranjem radova prema prevladavajućem koloru. U asortimanu nalazimo oblik koji asocira na bumerang, prozor, slovo, stepenice, prometni znak ili znakove iz fizikalnih znanosti. Tu su strelice, linije, slova, note, rimski brojevi, stabla, možda crijepovi, šare, grafikoni, tenk, baloni. Pojavljuje se oko, piramidalni oblik, oznaka spola/roda, znak alfa, spirala… Sustav znakova kao da ne želi izgovoriti razgovjetnu rečenicu. Više iskazuje energetski naboj oblikovanja oslonjen na umjetnikov trenutak izgovora. Sve ovo nas odvodi ideji slutnje fraktalnih oblika što spada u suvremene filozofsko – fizikalne spoznaje realnosti. Jer, tijelo za koje smo vjerovali da je homogeno i čvrsto, pojavljuje se kao zbir titraja struna, fraktala, bozona… Svijet nije fiksirana situacija već niz titraja u mikrokozmosu koje je teško shvatiti kao i nekadašnje spoznaje o atomima koji nisu zabetonirani u oblik tijela ili predmeta već ih karakteriziraju stalne promjene intenziteta i elektriciteta kojeg danas možemo znanstveno izmjeriti.
   Za ovaj postav izabrani su radovi koji nose prikrivene sadržaje i pozive na razmišljanje. Slijedom toga, percepcija ovog projekta ostaje vezana za razinu imaginativnih spoznaja pojedinog promatrača. Vizualne iluzije, iskustva iz snova i memoriranje doživljenog vremena imaju logičku strukturu koja ne može biti oblikovana konvencionalnom logikom. Autor vizualizira doživljaj ali ne želi ocrtavati snove. Elementi radova djeluju regresivno.
    Umjetnikov osobni doživljaj trenutaka tijeka nudi više konotacija. Može bilježiti unutrašnji proces poput promišljanja, kombinatorike, spoznavanja, može označavati doslovno pokretanje, putovanje, mijenjanje okoline. Ovo se manifestira nizanjem, taloženjem, grupiranjem predmeta / doživljaja. Tijek povezujemo s mijenom koja je u samoj njegovoj biti. Kao što nam je potrebno više nota za iskazivanje zvuka tijekom određenog vremenskog intervala, tako je autoru bilo potrebno nizanje elemenata da bi oslikao osobni doživljaj tijeka. Bogate izvedbe rukopisnom iluminacijom izazivaju promatrača. Sliku ne možemo obuhvatiti jednim pogledom. Ostavljajući nizove znakova nečitkima autor se oslanja na doživljaj detalja, pojedinog rada i postava kao cjeline. Ova manipulacija usmjeruje našu pažnju prema značenju. Postajemo zainteresirani za smisao konglomerata formi. Likovna raznolikost slikovnih artefakata poziva nas na instinktivno doživljavanje.
   Tematski, svi radovi imaju sadržaj blizak metafori. No, ovdje se ne radi o ilustraciji nekog pojma ili događaja već o njegovoj interpretaciji. Nomadizam činjenja zaokružuje se mutiranjem i/ili ponavljanjem oblika. Kao da umjetnik preispituje banalnost, svakidašnicu, običnost. Ovu seriju radova možemo doživjeti kao problematiziranje osobnog i povijesnog. Načas prepoznajemo ili smo na tragu značenja a onda se gubimo u ritmovima i slojevima. Ali, to je dozvoljeno jer je u suvremenosti umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Aktualna je umjetnička djelatnost, gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu svjedoka i aktera sadašnjeg a nadasve osobnog trenutka. Autorstvo interpretacija očituje se ekspresivnim činjenjem, bez ustručavanja i nepoštovanjem bilo koje dosljednosti osim dosljednosti samom sebi.
   Poziv na podrobno razgledavanje većina promatrača brzo će zaobići jer, oblici se redaju, ponavljaju, mijenjaju. Pokušavamo se usredotočiti na slojeve ali ta ideja nam biva razbijena nekonzistentnim umjetnikovim nizanjem. Onda se pokušamo osloniti na redosljed, ali i tada ostajemo zbunjeni jer neki znakovi se mogu čitati na više načina. Taman kad prepoznamo neki oblik, njemu slijedi neki koji ostaje nerazumljiv. Umjetnik ima pojašnjenja za njih, ali čini se kao da ga je osmislio poslije izvedbe. Tako je njegovo osobno tumačenje obojeno idejom logike koja ne odgovara trenucima oblikovanja koji su ipak mnogo instinktivniji i neovisni o ideji konačnog značenja. To svjedoče njegova djela.
   Opetovano se okrećemo igri kao osnovi ljudskog spontanog djelovanja. Jer, ovi radovi nisu jasne poruke reklama ili mega plakata. Ovo je svojevrsni osobni kaligrafski sustav a čini se da se ne bazira na strogom sistemu kojeg treba odgonetnuti već na igranju, provokativnom iskazu kojeg građanska atmosfera pod svaku cijenu želi doslovno razumjeti. A, zapravo je potrebno doživjeti oblikovanje na rubu gestualnog iskaza trenutaka umjetnikova stanja. Sva ambicioznija čitanja bivaju prezrena. Čini se da je to i intencija autora. / Eugen Borkovsky, IV. 2018.

https://www.facebook.com/FONTICUS-gradska-galerija-Groznjan-444559365194/