Gordana Bakić: Nepromjenjiv oblik / Permanent shape

Gordana spada među one vrlo rijetke koji danas slikaju. Ma koliko banalna ta moja primjedba bila, jednostavno joj ne mogu odoljeti. Ne mogu odoljeti da prije negoli počnem o tome što je na slici 'prikazano', malo zaronim u činjenicu da je ona slikana! Kojemu kognitivnom registru pripada slikarski čin? On je i tjelesan i vizualan ...Realitet imaginarnog svijeta Gordane Bakić povezuje nadstvarnom uvjerljivošću tjelesnost doživljenu u registru vidljivog i medijsko transponiranje te nabujale tjelesnosti aktivnim slikarskim činom. Ako pažljivo osluhnete ove zauzlane sintagme, shvatit će te na što ciljam i koliko se preskakivanja iz jednog u drugi sustav ovdje uistinu dogodilo. Možda to i jest ono što se uistinu događa, i to ne samo na njezinim slikama?

Možda je preskakivanje ono što se događa, možda je ono glavni sadržaj. Možda ukazuje na koordinate onoga između čega se preskakuje, a možda je sama mogućnost preskakivanja ono što želim 'naslikati'. Slikam ono što vidim, slikam tjelesnost svijeta, vizualizirajući njezino postojanje. Sve je počelo jednom davno s apstraktnim beskonačnim poljima fiktivne arhitekture u koje gotovo neprimjetno, ali bez oklijevanja, kontinuirano, nezaustavljivo prodire 'tjelesna tekućina'. Potpuno nezaustavljiva, ne sasvim bezazlena, sveobuzimajuća vitalnost!

Ali da se razumijemo, ono što Gordana Bakić slika nikako ne izgleda kao buđenje proljeća. Nije to ono nešto organsko koje zbog topline godišnjeg doba počinje bujati sokovima, ovdje se događa nešto posve drugo. Spajaju se svjetovi. Paralelne percepcije tjelesnog i vizualnog, doživljajnog i racionalnog probijaju opnu razumljive svakodnevnice. I rastu.
 
Prepleti
 
Naš život ima oblik prepleta. Možda se baš zato i pleterom tako hvalimo. Grane drveća, žile živih bića i korijenje biljaka izgleda kao preplet! Prepleti nastanjuju neku ograničenu dubinu, ali se iz njih kod Gordane Bakić – a i inače u životu, ona je tu stopostotni realist – rađaju neki novi izdanci koji sačinjavaju nove preplete ograničene dubine. I tako u nizanju jednih na druge postajemo besmrtni. A prostor koji zauzimaju prepletene cijevi života, prostire se u nesagledivu dubinu!


Zašto Gordana Bakić plete to što plete? Vidim da se često ponavlja lijepa opservacija kako ona radi svojevrsni work in progress  jer se slika nastavlja i raste u nekoj sljedećoj. Jer svaki idući ciklus osvaja novu dimenziju i za isti naslikani preplet života osvaja novi prostor i svijest. Pa zaista slike tako funkcioniraju, jer je to dio priče, priče o prepletu žila, cijevi, prolaza i protoka kroz koje cirkulira život.

Da bismo mogli ispričati priču, moramo je sekvencionirati, izrezati je na djeliće. Neprekinuto trajanje je neprepričljivo. A život je u oblicima nadovezivanja jedinki i generacija, kako to slika i Gordana Bakić, upravo takav neprekinut pa stoga i neprepričljiv. Dakle, Gordana Bakić pletući to što plete ispituje sve razine i registre nespojivosti, neprenosivosti, neiskazivosti i neprikazivosti kroz slikarski čin koji se svojim aktivnim prokreativnim karakterom sukobljava sa svim što smo spomenuli kao slikarski sadržaj takvog čina.
 
Doživljaj

Izložena slikama Gordane Bakić iz ciklusa Nepromjenjiv oblik bezglasno sam zaječala. Kao da poput vrlo snažnog zvuka i one proizvode udare zračne mase usmjerene na tijelo recipijenta. Medijacija doživljenog ovdje ponovno zakazuje. Silina zadržana u slikama kao u užarenim emitirajućim tijelima ne napada. Ona je zaustavljena iza nevidljivoga zaštitnog polja koje nas štiti od prodora imaginarnog u opipljivu svakodnevnicu. Ali iza slikarskog ekrana ili unutar njega dostignuto je svekoliko usijanje! Isprepletenost oblika nije uvijek ugodna, ali nije ni gruba. Oni ne upućuju na sputanost, ali im je sputanost implicitna! Ideja o biću borgu koje govori – bit ćete asimilirani i svaki je otpor suvišan, zastrašujuća je, ali ona je priča našega svijeta, ideja koja ga vrlo dobro opisuje. Izloženi razularenom životnom protoku slika iz ciklusa Nepromjenjiv oblik bojimo se da ćemo biti usisani i asimilirani. Ali njima se ne može odoljeti. Nema na njima ničega neugodnog u doslovnom smislu riječi. One su beskonačno privlačne, zavodljive, afirmativne, pulsirajuće i neodoljive.
 
You will be assimilated
 
To nas plaši, plaši nas privlačnost, plaši nas dubina koja pulsira. Nit priče koja nas vuče u nepoznatom pravcu i zapliće u neizmjerno zavodljive kombinacije plod je slikarske analize i konstrukcije. Ovi su svjetovi izgrađeni, graditeljica zna sve o njima. Oni nju zavode dok slika razapeta između racionalnog i analitičkog oka te tijela, koja neposrednošću stvarnoga života spaja nespojivo. Konstrukcija tog imaginarnog, koje ipak ostaje pod sigurnosnom kontrolom vlastitog okvira, neizbježno nas čudi svojom silinom. Što ono reprezentira i kome je upućeno? Upućeno je meni jer sam ja ta koja sada stojim pred njime. Otčitano okom, oslikano platno Gordane Bakić asimilira neopreznog promatrača. Ili je možda bolje rečeno – ono izaziva ovisnost.

Dok smo promatrali slike u ateljeu, stalno sam brinula da ih još pomno promotrim nasamo. Ili možda samo da im se izložim. Da upijem njihovo zračenje. I to bi bilo sasvim očekivano i dobro. Brine me onaj drugi dio a taj je da su moja želja i znatiželja bile toliko velike da bih to rado bila radila u potaji. Što izaziva nelagodu? Prevelika znatiželja? Ta potreba da buljiš, odakle je ona i na što ona upućuje.

Rekla bih da je neodoljiva silina stvarne “životne tekućine”, upucane u njih. Iako je, naravno, riječ još o vještini, i dubini i pričama koje su sekvencionirane i prenesene u kontrolirano polje slika. One su poput nekih lica na ulici s kojih jednostavno ne možete dignuti pogled. Ona su lijepa, ali nikad nije samo to. Marina Viculin

Gordana Bakić rođena 1972.godine u Zagrebu. Završila Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, 1990. godine. Iste godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, pedagoški odjel, smjer slikarstva. Diplomirala u klasi prof. Zlatka Kesera, 2001. godine. Članica je HDLU-a od 1996. godine. Od 2004. – 2012. godine zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na oslikavanju scenografija (kazališna slikarica). 2011. godine magistrirala na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani, smjer slikarstvo, u klasi prof. Bojana Gorenca. Od 2012. godine predaje crtanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica Rektorove Nagrade, Nagrade Zagrebačke banke, Nagrade HDLU-a za najbolju mladu umjetnicu i Grand Prix za slikarstvo Hrvatske poštanske banke.