Goran Škofić / The Interruptions

…Goran Škofić, jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika novih medija, na likovnoj se sceni pojavio prije petanestak godina još kao student splitske umjetničke akedemije, zapaženim eksperimentalno – animiranim filmom Kuća lutaka (2001). Škofić je rođeni Porečan, Istrijan, a iako je davno fizički napustio Istru, s njom još uvijek duboko povezan, ali nikako ne zavičajno ili tradicionalno, već po specifičnoj likovnoj i estetskoj vokaciji svojstvenoj umejtnicima koji borave i stvaraju na tom poluotoku. Škofić evidentno pripada krugu najeminentnijih hrvatskih vizualnih stvaralaca koji se bave umjetnošću novih medija, formiranih upravo u Istri (Silvo Šarić, Tomislav Brajnović, Matija Debeljuh, Dragana Sapanjoš, Davor Sanvincenti…), a koji su na čelu s Alenom Floričićem utrli novi put hrvatskom videu i postavili ga na vrh sveukupne hrvatske umjetničke produkcije, kao što su  impozantne rezultate ostvarili i izvan domovine.


Glavni protagonist video radova Gorana Škofića sam je njihov tvorac, dakle autor ponaosob. Koristeći sebe kao model umjetnik je potpuno slobodan u interperentaciji tog lika pošto on podnosi svaku vrst manipulacije, te ga bez ikakvih moralnih dvojbi može učiniti smiješnim, lakovjernim ili jednostavno ga dovesti do apsurda, čemu Goran najčešće i teži. Potenciranjem takve personalnosti, gdje lik umjetnika – autora postaje glavnom ikonografskom temom vlastitih video radova, Škofić permanentno i metaforično ispituje položaj umjetnika i individualno osvještenog pojedinca u suvremenom društvu, potencira personalni govor, teži određenoj introspekciji, ali u svemu tome dosljedno provodi i sebi svojstveni redukcionizam.

Taj redukcionizam manifestira se prije svega u minimalistički provedenoj narativnoj strukturi autorovih radova, koji su gotovo bez iznimke snimljeni u jednom kadru, s jednim likom (sam autor), bez mizanscene i scenografije, a ponekima je ukinuta i svaka naznaka pozadine kao i boja (ciklus Bijelo). Pokreti su također ograničeni na osnovne kretnje kojima umjetnik izvodi radnju, a takav racionalni princip zadržava i u brižno provedenoj postprodukciji svojih radova.  Ovdje se gotovo u pravilu pojavljuje i drugo Škofićevo svojstvo, a to je multiplikacija. Svoj će lik u montaži autor barem udvostučiti, a češće i višestruko umnožiti, kako bi kadrom prolazilo dvoje ili više likova koji uspostavljaju određeni dijalog, ali time niti u jednom trenutku ne ugrožavaju autorove redukcionističke i minimalističke principe.

Postupak multiplikacije karakterističan je za Goranov umjetnički izraz jednako kao i autoreferencijalnost kojom autor kroz svoj lik, najčešće ironično pozicioniran, postavlja problemsku suštinu radnje gdje gotovo nemušto iskazuje svoju nemoć uzrokovanu vanjskim silnicama brutalne svakodnevnice,  te zapada u niz apsurdnih situacija iz kojih nema izlaza. To potencira upotrebom animacije i zvuka u postprodukcijskoj obradi kojom će, koristeći trzaje, odnosno isprekidanu sliku, kao i kompjutorski modificiran scratch zvuk, akcentirati apsurdnost, ali ujedno će s već ranije spomenutom prazninom kadra evocirati protekla vremena, odnosno vratiti se u početke kinematografije.  Takvo zazivanje prošlosti evidentno je nostalgični čin za vremenima kada je ideja i njena provedba bila mnogo važnija od tehnike kojom je realizirana, što danas u mnogih autora nije slučaj. Škofić je doista jedan od rijetkih umjetnika koji tehnologiju utilitarno koristi za konsekventnu provedbu svoje jasne umjetničke ideje, zahvaljujući i tome što apsolutno vlada zakonitostima medija kojima se služi.

On to potvrđuje u svim segmentima izvedbe svog rada, od izbora kadra, preciznog i racionalnog snimanja, promišljene i svrsihodne montaže do postavljanja finalnog proizvoda u izložbeni prostor. Naravno da Škofić itekako promišlja prostor u kojem izlaže te da pažljivo izabire kutove, zidove, visinu, detalje arhitekture, kao i svijetlo (tamu) gdje će projicirati rad. Međutim, on nikako ne inzistira da projicirani rad zavlada prostorom, već teži da on bude njegov gotovo integralni dio, živa slika koja potencira, a nikako ne negira zadani prostor. Škofić također inzistira i na vrhunskoj kvaliteti same projekcije, odnosno traži identičnu tehniku projekcije onoj u kojoj je rad i realiziran, što jasno govori koliko brine o svim manifestaciama svog umjetničkog čina.  Svaki prostor ima svoje specifičnosti a konačni izgled Škofićevog rada itekako je ovisan o ambijentu, ne samo zbog njegove estetske i perspektivne prilagodbe, već i zbog pravilnog sagledavanja socijalnog konteksta koji svaki njegov rad posjeduje, kao i zbog interakcije s gledateljma na čemu Škofić inzistira. Stoga niti jedan njegov izloženi rad nije isti jer autor dopušta da ga zadani izložbeni prostor konačno definira. U biti, Goranovi video radovi toliko su zanjimljivi i intrigantni, ne samo po svojoj besprijekornoj izvedbi i metaforičkim društvenim konotacijama koje emaniraju, već jer u sebi sublimiraju klasični video rad, video performans i video ambijent, a posjeduju i karakteristike site specific objecta, kao što i nikad nisu dovršeni već predstavljaju permanentni work in progress... Iz teksta Mladena Lučića

Goran Škofić rođen je 1979. u Puli, gdje je završio Srednju umjetničku školu, u klasi prof. Ivana Obrovca 1998. Naredne godine upisao je Umjetničku akademiju u Splitu (odsjek Film i Video) gdje je 2005. godine diplomirao u klasi prof. Dana Okija. Škofićevi radovi uključuju foto i video kolaže, video performanse, film i zvuk, prostorne instalacije... U svojim radovima istražuje i problematizira poziciju pojedinca unutar raznih socijalnih i društvenih sfera suvremenog života. Do sada je izlagao na dvadesetidvije (22)  samostalne, te na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.  Sudjelovao je na međunarodnim festivalima i bijenalima, te održao brojne projekcije, prezentacije i predavanja u zemlji i svijetu.  Boravio je na pet rezidencjalnih programa (New York, SAD;  Antwerpen, Belgija; Sao Paulo, Brazil, Nantes-Carquefou, Francuska i Scuol, Švicarska). Za svoj je rad do sada nagrađen sa trinaest prestižnih nagrada.