Fulvio Juričić, Mladen Milotić i Bojan Šumonja na skupnoj izložbi

'Radovima koji sadrže niz uklopljenih tehničkih znanja Fulvio Juričić prema uhodanoj vlastitoj umjetničkoj praksi manifestira sintezu likovnosti objedinjene nesvakidašnjom umješnošću komponiranja. Između slikarstva i kolaža, uključivanjem prostranih motiva s arhitekturom i nizanja različitih abecedarija utiskivanjem, slikanjem ili asambliranjem, nastaje svijet osjetljivog balansa koji zaziva figurativno u posve konkretnim ambijentima. Autorovo zahvaćanje tematike festivala (Retrospective: 15th Days of Croatian Film) uz nezaobilazni amfiteatar, ne robuje znaku ili tematici festivala iako jasno simbolikom arhitektonskog tijeka na izuzetan likovni način gradi naraciju. Dodatnu jasnoću tijeka kompozicije prepoznajemo u minimalističkim linearnim intervencijama pojasnih horizonata obogaćenih pogođenom atmosferom titraja koju stvara projekcija trake klasičnog crno-bijelog filma, zazivajući unutrašnjšću uha šum koji su nekada proizvodili projektori kao nezaobilazni ugođaj tamnila zatvorenih i otvorenih kina. Pulska Arena u djelu Fulvija Juričića, poput prividno nepredmetnog sadžaja drugih radova bez urbane scenografije, predstavljaju sklop koji asamblažno koristi figurativnost ključnih izuma povijesti civilizacije: arhitekture, pisma – tiskanja (novina) i filma. Suverena autorova kretnja poljem slike utemeljuje figurativno u nepredmetnom, i apstraktno, nizanjem urbanog konteksta.

Mladen Milotić jasnoćom piramidalnih invencija gradi cjeline koje se nameću zanimljivim odnosom apstraktne teksture, snagom ogivalnog znaka i razradom labirinta. Ishodišnu meandričnu simboličnost vidimo poput tlocrta važnih sklopova klasičnih civilizacija ili srednjovjekovnih gradića i burgova na europskim uzvišenjima. Autor nadograđuje snagom znaka uspravnog i visećeg obrisa trokuta delimitiranog čistim pojasevima i rubištem forme ispunjene gradiranom morfologijom eformelna tijeka. Svijetli tonovi uz sklopove tamnijih polja stvaraju dojam humaniziranog pejzaža koji svojom čistoćom prihvaća znak tradicije urbanog i prirodnog krajolika. Kontekst usmjeravanja morfologije teksture, različitih kuteva središnjeg znaka, omogućava prepoznavanje različitih ambijentalnih atmosfera i ugođaja. Dorečenim nizanjima, Mladen Milotić predstavlja novi ciklus radova koji se otkrivaju univerzalnim i apstraktnim značenjem. Dopuštajući prepoznavanje izraza kao zanimljiv dio akcentiran značajkama zavičajnih prostornih vrijednosti, održava elokvenciju univerzalne prepoznatljivosti. Oblicima, formom i metafizičkim značenjem, najnoviji radovi iskusnog majstora citiraju umješnost dajući potpuno nove prinose čija se vrsnoća prepoznaje mogućnošću konstante stvaranja nebrojenih sklopova koji iz repertoara inventivnog sustava obilježavaju prepoznatljivost autorskog pristupa.

Ukoliko domaće umiljate životinje u liku ovaca oslikanih rukom Bojana Šumonje čitamo stilsko formalnom analizom, besprijekornost artističke gradnje podrazumijeva se i prihvaća kao dovršeni projekt. Osobnost umjetnika čije djelovanje dublje zahvaća društvenu i kulturnu stvarnost, ovoga puta također dopuštaja uživljavanje u likovnu vrijednost kao predumišljaj čiji obuhvat zamjedbi izaziva čitav niz konstatacija. Uz jasni užitak koji pruža znalačka obrada tematike, sigurno je među publikom nevelik broj onih koji zanimljiv motiv stada čitaju na doslovan način. Šumonja fokusira stado, majstorskim oslikavanjem impostacija pojedinih ovaca i grupe. Ne toliko iz razloga što samim likovima koji su izvedeni na način da poziraju prepoznatljivo ljudski, autor kompniranjem cjeline stvarnost stada primiče karakeristikama antropološkog i socijalnog. Autorova slika je poput vrata, a umjetnik proročki prikazuje svoje stado. Mogli bi se identificirati s umjetnikom dostojanstveno tražeći jedinio moguće unošenje bez preskakanja ograda. Poetika njegova pristupa kao da upozorava na ograde koje se nalaze izvan polja slike. Od metafora prema alegoriji, kontekst izvanjskog u ovisnosti od društvene aktualnosti možemo uočavati jasnoćom naracije. Između stvarnog i nestvarnog, Bojan Šumonja doseže prihvatljiv jezik visoke razine komuniciranja unutar suvremenog likovno teoretskog i trenutka vizualnih umjetnosti.

Ambijenti Bojana Šumonje, Mladena Milotića i Fulvija Juričića kontekstualno su prožeti osobnostima likovnih umjetnika koje s radošću pratimo na umjetničkoj sceni. Njihovo je djelovanje pojedinačno značajno za kulturu vlastite sredine, ali istinskim kazivanjem i talentom za interpretaciju uklapaju tematiku prividno zavičajne tematike i manualne izrade prema multimedijalnoj medijskoj i društvenoj realnosti. U tom su smislu radovi njihovih ciklusa u postavu zajedničke izložbe vrsna djela čiji likovni govor nije nastao radi upotpunjavanja ili dodatnog razjašnjavanja, već suvereno i samostalno kazuje bitno manirom umjetničke prakse čija izvedba postojano razotkriva poetiku sadržaja.'
Tekst: Marino Baldini