'Četvrt stoljeća opiranja i prodiranja, otvaranja i pokušaja zatvaranja, put je koji Eurokaz nije prošao sasvim sam. Uz njega je, istina vrlo rijetko, stajao cijeli kazališni 'personal', ponekad samo zagledani pojedinci, ponekad kulturna javnost ili, barem, njezin bolji dio, ali ponekad niti ona. Paradoksalno, pomagali su mu oni od kojih to nije očekivao, a on je katkad surađivao s onima koji tu suradnju nisu trebali ili željeli. Politika je pokušavala zalupiti tek otvorena vrata novih estetika, baš zato što je o političkim temama najjasnije govorila, nerijetko, upravo Eurokazova estetika. Eurokaz je potvrdio onu Brečićevu da se u kazalištu najbrže stari, ali i da je u starom uvijek i crpilište Novog. Ono što je bilo Novo postalo je Staro, a ono Novije se pokazuje nedovoljno Novim… i tako dalje.
Dvadeset i pet godina nipošto nije malo. Što je sve učinjeno, a što se raspalo ili se još raspada iza Eurokaza, što je i što još nije ispred njega i što je od toga (p)ostalo nemoguće, pitanja su koja prate obljetničko izdanje festivala posebnog po mnogočemu, ali prvenstveno po tome što još uvijek iskušava kazalište u kategorijama izvan mode i profita, kategorijama koje djeluju zastarjelo iako su neprolazne. O svemu tome razgovarat će se na posljednjem ovosezonskom Eurokaz Saloonu posvećenom, (ne)skromno, festivalu samom.' Igor Ružić, voditelj Eurokaz Saloona