Dvije samostalne izložbe u galeriji Fonticus

Predgovori:

   Diana Herrera
   PROPITIVANJE REALNOSTI

   Povijest izaziva ono od čega se sastoji: svejedno je da li su likovi i događaji pravi ili izmišljeni, oni su djelotvorni. Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje kao premisa, uvijek evocira neponovljivost živog vremena. Ovi nizovi radova, slikarski i fotografski, nude propitivanje trenutka. Diana Herrera, oslanjajući se na memoriju i britkost zapažanja, rekonstruira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, osjećanje općeg i osobnog.
   Slike pred nama izmiču čvrstom stilskom određenju. Pokušavajući proniknuti proces nastanka, čini se da umjetnica ponekad kreće od slučajnih nakupina mrlji, poteza, tragova curenja boje. Drugi mogući način je suprotan, postavljanje ocrtanog oblika te kasnije gestualno ilustriranje akterova mogućeg stanja. Autorica plasira promišljene situacije koje se ugrubo mogu podijeliti na dva tematska dijela, kolektivni i individualni. Oba problematiziraju prostore osobnih propitivanja. Preklapajući crtež i slikarski postupak umjetnici ne nedostaje kombinatorike. Nižući radove, ona istražuje mogućnosti materijala, snagu oblika ali, nadasve, repertoar impresija. Prolazeći od rada do rada otkrivamo različito tretirane elemente. Ponegdje, kao da autorica iskazuje čuđenje. Oblici izabranim elementima citiraju autoricu koja izgovara svoj doživljaj.
   Čuđenje, pasivnost, emocionalno neučestvovanje u nametnutim energijama ambijenata, osnovne su odlike aktera na većini njenih fotografija. Distanca, ponekad propitivanje, karakteristike su scena predstavljenih najčešće u dva segmenta. Iako perspektiva ima znatnu ulogu, ovdje se nameće ideja dviju scena. Okoline i subjekta kojeg se tjera da bude objekt. Značenje i snaga ovih radova postignuta je kontrastom, najčešće dviju planova: osobom, identitetom u prvom planu i drugim, pozadinskim planom koji je često napadan i očito nehuman, distanciran ali opremljen zadanim kanonima kapitalističke ideologije.
   Ovi nas radovi upozoravaju da se život dramatično mijenja pod utjecajem medijskih sustava pa se društvene konvencije više ne daju objasniti na osnovi tradicionalnih društvenih normi. Znanosti više ne vjerujemo. Ona je oruđe progresa, ali nije riješila probleme, kao što se to od nje očekivalo. Prečesto znanost služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju. Znanost se rabi za ciljeve moćnika jer legitimizira njihove odluke i djelovanja. Jer kapital, politiku niti institucionaliziranu vjeru ne zanima jedan čovjek. Pojedinac je nebitan. Važno je imati krdo kojim se manipulira. Herojstvo se pripisuje onome tko nešto učini u korist tog, iluzijom nametnutog interesa. Iluzija nije djelotvorna samo onda kad potpuno obmanjuje već i onda kad prisiljava čovjeka da se ponaša onako kako ona nalaže, iako zna da je posrijedi iluzija. Iluzija je tada djelotvornija jer se činjenice zatamnjuju, pa je potreban napor da se shvati da na zemlji postoje i gladni, bolesni, drugačiji. Postignuti strah ili ravnodušnost te autocenzura odražavaju isti cilj: odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama.
    Podivljali kapitalizam više ne bira načine. Također više ne bira niti slojeve ljudi koje je još predmalo njegovao. Kapitalizam je posegnuo za pravima onih koji su ga podržavali – stanovnicima zapadnih civilizacija. Ostali participanti egzistencije Plavog planeta drže se u zabuni i nameće im se osjećaj manje vrijednosti. Razglašuje se globalizacija i demokracija. A, znamo da je demokracija bila određena veličinom glavnog antičkog trga a u odlukama su učestvovali samo muškarci. Žene, robovi i stranci nisu imali pravo glasa. Tako se ovaj pojam objelodanjuje kao farsa. Drugi omiljeni termin: globalizacija proklamirao se kao pravedna razmjena dobara svih sa svima da bi se u realnom pokazao kao agresivni napad moćnih korporacija i uništavanje onih manje snažnih.
   Diana predstavlja duh vremena u kojem zajedno živimo, i umjetnica i mi. Ovi radovi himna su i upozorenje na arogantnu situaciju gdje agresivni profit uvjetuje sve ljudske situacije koje bi trebale biti individualne. Umjetnica tiho negoduje pa primjećujemo odraz indignacije bića na velikom broju radova. Kao da nisu još sigurni da li je vrijeme za otpor ili za prilagođavanje osobnih stavova nametnutim. Jer, u stvarnosti je pristanak na direktive, zadatosti, uvjete prečesto prisutan. Ideju otpora ubija ekonomski pritisak. Ako nisi poslušan, izvan si krda. Ako nisi vjernik, izopćen si. Ako si po bilo kojoj osnovi, rodnoj, erotskoj, socijalnoj, političkoj, drugačiji, slijedi izolacija. Herrerini likovi kao da propituju mogućnosti.
   Sve je na njenim slikama moguće unutar vremena i prostora. Suptilnom promatraču ponuđene su slike ili fotografije specifičnih konstelacija ljudi i prostora. Problem suvremenosti veličanstveno je podastrt na uvid. Promatrač raspoznaje prikaz agresije na individualno biće. Skoro svaki njen rad mogao bi biti osnova za antiglobalistički, antikorporacijski pamflet.
   Ljudski likovi, samouvjereni i benevolentni, onirički su stanovnici su ovog postava. Tu nalazimo čuđenje, umno propitivanje sigurnosti, razmišljanje. Činioci ovih aktivnosti nisu idealizirana bića već naši susjedi, prijatelji i poznanici. Analizirajući situacije, shvaćamo da se pred nama prostiru mali svjetovi osobnih života. Izražen je određen stupanj empatije s naznačenim likovima. Oblikovano postaje scena za suočavanje. Umjetnica je slijedom oblikovala ljudska stanja predstavljajući odsjaje osoba i situacija u osobnoj percepciji. Njeni likovi, postavljeni u začudne prostore, na razmeđi realnosti i alegorije, mogu nas iznenaditi, raspoložiti, zamisliti. Jer, ovo nije samo izložba figura određenih osoba. Pred nama je kolekcija stanja. / Eugen Borkovsky


   Jelena Kovačić:
   Transkripti doživljaja

   Jelena Kovačić podastire niz sasvim novih radova od kojih većina raspolaže bogatim asortimanom aktera/detalja. Osobnim stilom, prepoznatljivim načinom, nastavlja poigravanje asocijacijama oblika koji odražavaju stanja. Slijedom, i ovaj puta kreće slučajem, instinktivnom gestom, a nastavlja nešto strpljivijom preciznošću. To čini na podlogama koje ne moraju biti standardni slikarski materijal. Čvrsta linija se pojavljuje kao putanja pigmenta ili kao rub oblika. Umjetnica dozvoljava slučajni potez kistom ili razlijevanje uvodnjene boje. Često flekava podloga detektira oblik i postaje asocijacija za daljnju fazu uobličavanja. Na podlozi sličnoj Rorschachovim mrljama, umjetnica prepoznaje ili nadograđuje oblike koji tijekom procesa postaju cjelina. Jelena spontano kombinira sa željenim. Kompozicije većine radova su funkcionalne. Pomaci, poneka necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi je dramaturgije. Iz konglomerata nakupina i poteza iščitavamo nadrealističke sadržaje.
   Kreativni nerv pokreće umjetnicu. Način nije sljedba, već iskaz trenutaka. U procesu autorica, na djelomično načetu jednoličnost podloge, podsvjesno ili djelomično svjesno transponira odbljeske svakodnevnice. Materijal je poštovan istovrijedno obliku, a odnos autorice prema obama krajnje je intimistički. Sve likovne sastavnice pojedinog rada u vezi su s emocionalnim stanjem umjetnice. Proživljavanje se očituje ekspresivnim činjenjem. Podloga zadržava, pamti osjećaje, dojmove kroz postupke izvedbe. Umjetnica ne poštuje dosljednost, već kombinira crtež i slikanje kako joj to nalaže trenutak. Ona likovnim sredstvima prati vlastiti proces u kojeg ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom. Umjetnica poštuje slučajnost i pritom ruši tradicionalnu ideju premise. Ona oblike gradi sasvim osobeno nudeći prepoznatljivi autorski rukopis. Rezultat su drhtavi, asocijacijama bogati, gestualni zapisi.
   Krećući se od rada do rada nailazimo na stalne promjene intenziteta nadahnuća. I ovim postavom, autorica nam povjerava djeliće svog doživljaja svijeta. Oblici koji su iz njene imaginacije pripušteni našem pogledu, nužno se ne nadopunjuju. Ponekad su u neskladu. Oblici više ne odražavaju promatranu stvarnost već materijalizirani doživljaj. Proživljeno se filtrira u memoriji, a manifestira u likovnom zapisu. Očito je da Jelena Kovačić intenzivno doživljava svijet koji ju okružuje i da nam to želi prenijeti. Ali, lik ili motiv nisu jamci sadržaja njenih slika. Poput nekog kaleidoskopa na radovima su tek signirani osobe, predmeti, određeni ili slučajni rasteri. Jedna do druge, kao da su uslojene isparane stranice dnevnika, različite temperature, u napetoj atmosferi potrebe za izgovorom. Kao da nam autorica želi poručiti da je sve to ona i da dijeli osobno svjedočenje tijeka.
   Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Jelenini radovi ne pripadaju uprizorenju nekog uobičajenog sadržaja, već su dio asortimana osobne pripovijesti. Vizualizirajući ambivalentnost povijesnog trenutka nudi ideju pretraživanje i redefiniranja osobnog položaja u kaotičnom svijetu. Mapiranje je to doživljaja situacija i trenutaka realnog vremena. Ova izložba događa se u intervalu između perioda tzv. zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Propitivanje smisla funkcioniranja grubo nas osvješćuje. Politički, bankarsko administrativni, socijalno nepravedni sistem nalazi se pred raspadom. Za to vrijeme, fizičari/filozofi kvantnom teorijom, bozonom i spoznajama redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali mijenjaju percepciju i načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku diktirali. Tako, univerzum u našim shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu, već kao polja energija koja se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost baš svega uvjetuje i nas same.
   Kao što nam je potrebno više nota za iskazivanje zvuka tijekom vremenskog intervala, tako je autorici bilo potrebno nizanje elemenata da bi oslikala osobni doživljaj tijeka. Izvedbe promatrača pozivaju na iščitavanje. Sliku ne možemo obuhvatiti jednim pogledom. Autorica se oslanja na promatračev doživljaj detalja, cjeline pojedinog rada. Konglomeratima vizualnih nakupina umjetnica formira nove likovne činjenice. Ova manipulacija usmjeruje našu pažnju prema značenju. Počinje nas zanimati bit. Postajemo zainteresirani za smisao predstavljenog. Likovna raznolikost slikovnih artefakata, bez obzira na prepoznatljivi znakovni repertoar, poziva nas na instinktivno doživljavanje.
   Budućnost najčešće zamišljamo u kulisama sjećanja. Izbor jezika znakovlja umjetniku služi kao naznaka aktivnog doživljaja i interpretacije svijeta. Pozvani smo doživjeti obilje naslaga tijeka. Jelena Kovačić niže prikaze heterogenih karakteristika koji postaju umnožena projekcija osobnog. Njenim likovnim zapisima problematizirane su granice između realnog i doživljenog. Likovnim jezikom, intuitivnim djelovanjem, ponuđeno je suočavanje s varavom realnošću. Pred nama su doživljeni trenuci oblikovanja koji se ne mogu ponoviti. Dvojbenost pojma „trenutak“, značenje i definicija, mogu biti različito interpretirani. Trenutak može biti objašnjen sekundom, satom, danom, godinom, a može biti sveden na doživljaj individualne spoznaje. Jelena Kovačić uspijeva učiniti dvije stvari: iskazati individualno i djelovati na promatrača. Ona podastire sasvim osobne situacije a njima snažno uvjetuje i naš doživljaj. Uspjela nas je uvući, uživjeti, podsjetiti na vlastita iskustva na dojmljiv način. / Eugen Borkovsky