U Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu, u subotu, 19. srpnja, u 20 sati, otvaraju se dvije samostalne izložbe - izložba Radovana Kunića 'U potrazi za lakoćom postojanja' te izložba Sandre Masato pod nazivom 'Prostori ritualne igre'.
mjesto: Grožnjan; Galerija Fonticus
Radovan Kunić inzistira na poziciji između sadržaja i značenja. Dramatičnost je postignuta izbjegavanjem aktivnosti portretiranih. To se može tumačiti sustezanjem i podvrgavanjem konvencijama. Osobno ostaje skriveno jer običaji postaju alibiji sistema. Umjetnik upozorava da postajemo poslušni marginalci, a ne akteri okruženja. Postajemo figure na koncima koje kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita. Evidentiranje ovog stanja uklapa radove u recentno vrijeme. Kunićevi akteri zadubljeni su u svoju poziciju. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Osamljeno se često osjećamo iako smo okruženi grupom.
Osvješćujemo nemoć. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje nelagodu. Praktične nauke ne pomažu. One su oruđe kontroliranog progresa i ne rješavaju probleme. Pod krinkom neutralnosti služe kao isprika za manipulaciju i represiju vlasti. Kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojime se manipulira.
Slike Radovana Kunića dio su asortimana osobnog propitivanja. Umjetnik zapravo vizualno razmišlja naglas. Ovi radovi svojevrsno su čistilište veoma blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života. On pripada nomadima, no konvencionalni zakoni dovode ga do nesigurnosti. Njegove figure nisu sretne, ali nisu ni nesretne; nisu mirne, ali su u umirenim pozicijama, kao da pozirajući propituju. (..)
Svako je likovno oblikovanje igra za umjetnika i za promatrača. Instalacija Sandre Masato izaziva zanimanje u prvom čitanju. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. U ovoj igri se sve neprestano mijenja, ne samo prelazeći od jednog do drugog elementa rada, već i pri svakom sljedećem pogledu uperenom na cijelu instalaciju. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: pogled na cijeli rad u nizu, grupama i pojedinog segmenta bez obzira na pozicioniranje u prostoru. Ovaj projekt ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Nudi nam se postav kao instalacija.
Rad je inspiriran umjetničinim doživljajem oblaganja, zamatanja mumificiranog tijela. Kako sama kaže, snažno je doživjela prezentaciju afričke mumije u jednom muzeju pa je i sama krenula u istraživanje znakovitog oblika ovoja, svitka. Ovaj neuobičajeni oblik ona uzima kao slikarsku podlogu. Tako slijedom ostvaruje respektabilan niz crteža na izduženim formatima od kojih su neki dugački i po šest metara. Ove duguljaste role predviđene su za rastezanje, postavljanje prema gabaritima prostora i maštovitosti postavljača.
Autorica se u postupku služi slikarskim postupcima, nanošenjem slojeva pigmentiranog medija. Materijal je tretiran kao nosilac oblika, a odnos autorice prema obama krajnje je intimistički. Na površinama nalazimo intervencije: premazivanje, ispisivanje, iscrtavanje učinjeno kistovima ili drugim načinima. Autorica koristi nekvalitetne, nesofisticirane podloge. Ona papirnate role kolorira tonovima trudeći se upotrebljavati prirodne pigmente. Raspon intenziteta podloge, osnove svitka, dodiruje osnovne boje spektra zamaknute u tonalitete.(..)
Izložbe će, u prisustvu autora, predstaviti Eugen Borkovsky.
