U organizaciji Gradske galerije Osijek, u Galeriji Waldinger, u petak, 8. lipnja, s početkom u 20 sati, otvara se samostalna izložba fotografija Darija Petkovića pod nazivom 'Duhovi prošlosti'. Fotografije se mogu razgledati do 24. lipnja.
vrijeme: 08.06.2012. 20,00
mjesto: Osijek; Galerija Waldinger, Fakultetska 7, Tvrđa
Što fotografija može ispričati, a riječi ne mogu? Petkovićevi duhovi prošlosti pripadaju narativnoj fotografiji. Oni oblikuju reportažni izvještaj o okupljanju ljudi na ideološkim skupovima u Bleiburgu, Kumrovcu, Ravnoj gori. Ustaše, partizani, četnici, svi odgovaraju na pet pitanja: tko, kada, gdje, što i zašto!
Ali fotografije otkrivaju puno više. One bilježe suptilne odnose lica i svjetonazora, povijesti odražene u sadašnjosti. One bilježe sjećanja na budućnost! Razmišljam o dijelu pripovijesti koji nije mogao biti sačuvan u drugome mediju. Složenost i produbljenost fizignomatskih čitanja, interaktivne veze lica i svjetonazora možda bi mogle stati u neku novu potragu za izgubljenim vremenom. Trebalo bi napisati roman u tomovima kako bi se uhvatili svi slojevi, svi razlozi i neobične prečice koje fotografija bilježi jednim fiksiranim otiskom stotinke sekunde odabranog trenutka.
Kako fotografija gradi svoju narativnu strukturu? Svaki diskurs interferira sa znanjem i iskustvom recipijenta. Uspostavljanje svemira u kojem će se radnja odvijati možda je najuzbudljiviji trenutak pripovijedanja. Sjetimo se samo onog primjera kada je otvaranje narativnog prostora amblematski sabijeno u prvi kadar filma koji započinje manhattanskim neboderima ili adrenalinskom potjerom.
Petkovićeva fotografija prečesto smješta svoje aktere u idealizirane magličaste pejzaže. Taj eksces kontrasta s bezuvjetnim ravnovjesjem krajolika otvara veliki prostor za unutrašnji bestijarij svakoga od nas ljudi.
Glavni se zaplet zbiva na drugome nivou, u sklopu socijalnog kodiranja uloga i njihovih osobina. Zastava kao najsnažniji vizualni simbol toga prostora kreira ga i simbolički i dinamički. Ona nas brzo i efikasno uvodi u samu srž priče. Ne ostavlja dvojbe o tome tko može biti i gdje se može nalaziti čovjek koji obučen u jednu od uniformi maše jednom od zastava. Mi priču očitavamo kroz ideološke i kulturne kodove koje dijelimo s likovima o kojima se priča. Ne, mi nismo izvan te priče, jer da jesmo sasvim sigurno je ne bismo mogli razumjeti..(..)
(..)Javljaju se krucijalni polariteti naših političkih i ideoloških života. Partizani su suprotstavljeni ustašama, ali i četnicima. Ali su i četnici i ustaše međusobno suprotstavljeni. Oduvijek su u našim aktualnim mračnim bajkama jedni bili dobri, a drugi loši. Kod Darija Petkovića se zbiva neki pomak i svi postaju bizarni patuljci. I dalje suprotstavljeni u našim kulturnim kodovima oni nisu izgubili svoju zlu narav, ali su izgubili neprijatelja. I tako su izgubili i smisao. Kao svaki zlikovac oni moraju imati junaka koji se bori protiv njih. Naše vrijeme koje je zaboravilo junake i izgubilo utopiju ne može biti njihovo vrijeme.
Izdvojeni su! Nema velikih grupnih portreta, nema događanja. Iako znamo da su i njihovi istomišljenici tu negdje svatko od likova u ovoj priči potpuno je sam. Njihova potreba pripadanja ideološkim zajednicama potpuno ih je izolirala. A možda je proces bio i suprotan, možda ih je izolacija ovamo dovela. Slijedeći je binarni par mladi i stari. Oni koji su zaista živjeli vrijeme u kojem je ta ideologija imala moć i ovi novi kojima to možda predstavlja neplaniranu šalu. iz teksta Marine Viculin
Darije Petković rođen je 1974. godine u Zagrebu. Diplomirao Filmsko i TV snimanje 1999. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Petnaest godina radi kao fotograf i urednik fotografije u političkim i ekonomskim tjednicima. Zaposlen je kao docent na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi.
