Dramsko djelo – kazališna izvedba

'Ovo je knjiga mojih kritičkih osvrta na hrvatska kazališna zbivanja od godine 2002. do 2009. objavljenih u Hrvatskom slovu, Vijencu i internetskim novinama za kulturu Kulisa.eu. U njoj se od 12. do 19. Marulićevih dana  (u Splitu od 2002. do 2009.) razmatraju svojstva i vrijednosti hrvatskih drama i njihovih izvedbi te predstava pripadajućih takozvanom autorskom kazalištu. Izuzetak su predstave na 16.  i 18. Marulićevim danima, 2006. i 2008., o kojima nisam pisao. U prvom slučaju zbog toga jer je u službenoj konkurenciji izvedena moja drama Deus ex mahcina, a u drugom slučaju  zbog toga što sam u to vrijeme, poslije desetogodišnjeg bavljenja kritikom, zaključio da su moji napisi, s obzirom na tendencije u našoj kazališnoj praksi, postali nesvrhoviti pa sam zamolio redakciju Vijenca da prihvati moje odustajanje od daljnje suradnje. No, kako sam upozoren da novinama još dugujem pregled sezone 2007./08., učinio sam to u članku Čemu uopće kritički pisati o kazalištu koji ovdje donosim u odlomkuPregled sezona Drame HNK Split 2007. – 2008.

U drugom dijelu knjige vrjednuju se djela i izvedbe od 48. Splitskog ljeta 2002. do 54. Splitskog ljeta 2008. U trećem dijelu knjige vrjednuju se djela i izvedbe Drame HNK u Splitu od druge polovine Sezone 2001./02. pa do kraja Sezone 2008./09. Time je ova knjiga zapravo nastavak moje ranije knjige Kako zaštititi literaturu od kazališta u kojoj su  otisnute kritike na kazališna zbivanja od Sezone 1998./99. do kraja godine 2001.

Sad mi valja kazati da i kritike sabrane u knjizi Kako zaštititi literaturu od kazališta (naslov knjige odabran je prema naslovu jedne kritike) u mnogim slučajevima  istražuju onaj problem hrvatske kazališne prakse na samom kraju prošlog stoljeća i prve godine ovoga, čiji sam začetak u općem sociološkom kontekstu osamdesetih godina prošlog stoljeća na primjeru jedne predstave opširno razmatrao u knjizi Manipulirano kazalište. Pa kako se u dotičnoj knjizi kroz teatrološku optiku razmatraju zbivanja u našem (poglavito splitskom) glumišnom prostoru, počevši još od godine1921., kad je u Splitu osnovano Narodno pozorište za Dalmaciju, pa do uporabe kazališta u političke, i političarske i politikantske  svrhe, ovu knjigu držim prethodnicom kontinuirana promišljanja kazališne prakse kritički zabilježene u prvoj i ovoj drugoj knjizi kazališnih kritika. Želim, dakle, kazati da su u te tri knjige zabilježena i kritički opservirana, pokatkad s radošću i divljenjem, a pokatkad s negodovanjem i tugom, gotovo sva važnija profesionalna kazališna očitovanja u splitskom glumišnom prostoru od 1921. do desetih godina ovog stoljeća (izuzimajući razdoblje od kraja osamdesetih do kraja devedesetih dvadesetog stoljeća).  Ali kako je splitsko glumište mnoge tendencije koje su se događale izvan njegova okružja  upijalo, ali isto tako i zračilo u druga kazališna okružja svoje sretne i nesretne dosege te kako su splitske predstave često režirali ugledni zagrebački redatelji, a nije bio rijedak slučaj ni to da u važnim ulogama splitskih predstava nastupaju zagrebački glumci, razložno je kazati da je u tim knjigama iz prostora kazališnih događanja u Splitu  često otvaran pogled na hrvatski kazališni standard.

Želeći na kraju proslova ovoj knjizi istaknuti ovodobni kontinuitet već razmatranih tendencija u dvjema knjigama koje su joj prethodile, baš kao i vrlo sretne trenutke kazališnog očitovanja oslobođena od zahtjeva pomodnih poetika, dakle svojstvo vječno obnoviteljskog kazališnog fenomena koji se razvija iz svoje neposustale energije u susretu s novim vremenima, bit će najbolje ako pozornosti čitatelja ponudim kao jednako vrijedeći, i sada kao i onda, predgovor koji sam napisao uz knjigu Kako zaštititi literaturu od kazališta. Time ću i završiti ovaj uvod:

Sadržaj ove knjige mahom sačinjavaju članci koje sam pisao u Hrvatskom slovu od jeseni 1998. do kraja prosinca 2001. U njima je zabilježeno sve ono što se događalo u splitskom glumišnom prostoru. Pa kako je grad Split, osim redovite produkcije svojih triju kazališta (HNK, Gradskog kazališta lutaka i Gradskog kazališta mladih) i splitskih alternativnih trupa, ugošćavao i one predstave iz čitave Hrvatske (pa i iz inozemstva) za koje su Uprava HNK Split, Direkcija Splitskog ljeta i selektori Marulićevih dana držali da su najbolje u Hrvatskoj, odnosno da ih je vrijedno “uvesti” u hrvatski glumišni prostor, sadržaj ove knjige svjedoči zapažanja i promišljanja njezina autora o svemu onom što je tom zapažanju i promišljanju bilo ponuđeno kao reprezentativni uzorak hrvatske (i susjedne nam) kazališne produkcije od 1998. do kraja 2001. 

Sada mi valja spomenuti i to da se moje (često kritičke) prosudbe ponajčešće odnose na jedan (razmatrani) model zalaganja za takvu tvorbu kazališnog čina koja autorov tekst u temelju predstave ne poima kao semantički relevantan (u najmanju ruku ravnopravan) čimbenik cjelokupnosti njegova sadržaja i estetske uvjetovanosti dotičnog čina, već ga posve podređuje mogućnostima reinterpretiranja i osporavanja njegovih sadržajnih i stilskih i žanrovskih, dakle i estetskih, slojeva sredstvima kazališnih znakova čije značenje je u vlasti tvorbenika predstave. Time se, dakako, iz same predstave najčešće isključuje sam tekst kao dio njezina smisla pa je on sveden tek na dezinformaciju o samom sebi. 

Moglo bi se, doduše, kazati da se takve predstave bave istraživanjem samog fenomena kazališta. Međutim, dotičnom fenomenu se u suprotnom modelu kazališne tvorbe, onom koji književni tekst poima kao važnu sastavnicu cjelokupne estetske punoće predstave, otvaraju mnogo šire iskazne mogućnosti. Semantički slojevi teksta uvijek nanovo i nanovo se sučeljavaju s novim posebnostima vremena prikazbe, baš kao i sa subjektivitetom kreatora kazališnog čina i apercepcijom publike koja jest treći (ili prvi) sudionik predstave. A to znači da čin kazališnog uprizorenja svakog književnog djela otvara (upravo vapi) za takvom kreativnom tvorbom kazalištaraca koja ne bi bila puko reproduciranje literature, već njezino živo i životno uprisutnjenje u samu bit vremena. A na toj razini estetske tvorbe sam fenomen kazališta ima pune ruke posla. 

Gledajući s pozicija potrebe publike za što korisnijom i estetski bremenitijom uporabom vremena, valja mi kazati i ovo: Zamjena lojalnosti prema autoru i tekstu nekim svojim sadržajnim i stilskim nadomjestkom (poništavanje i nadopisivanje teksta, njegovo svođenje na materijal od kojeg kazalištarac pravi samo svoje djelo) dotičnog kazalištarca stavlja u neodrživu i vrlo preuzetnu poziciju osobe koja zbog neke krive procjene svojih dometa vjeruje da će za publiku biti mnogo važnije ono što ona misli nego ono što misle autori književnih djela, pa čak i onih koji prodiru kroz sve vremenske barijere (kao što su to npr. Sofoklova ili Shakespeareova djela te djela inih velikana svjetske dramske literature). 

No, to je već područje psihologije. 

Ako je knjiga u tom smislu konzekventna (u smislu bilježenja viđene kazališne prakse i zalaganja za trijadu kazališne činjenice, djelo, glumca i publiku), zasluga to nije moja. To je zasluga viđene kazališne prakse u splitskom glumišnom prostoru.' Autor