U Maloj dvorani Galerije Prica u Samoboru, u utorak, 1. rujna, u 20 sati, otvara se izložba 'Vitraji 2010. – 2015.' Dominique Jurić, koja se može razgledati do 20. rujna.
vrijeme: 01.09.2015.
mjesto: Samobor; Mala dvorana Galerije Prica, Trg Matice hrvatske 6
Kao umjetnička tehnika dugoga trajanja, vitraj je prikladan primjer za razvoj pojma umjetnosti. I to ne samo zbog puke činjenice što je od nekada cijenjene vještine i zanata – s vrhuncem na oplošju gotičkih katedrala - tijekom vremena mjesto našao među primijenjenim umjetnostima (zapravo je uvijek i bio na rubnoj poziciji, iznimno vrednovan, ali marginaliziran), nego zato što govoreći o vitraju danas, ali i kroz povijest, možemo ukazati na bitan pomak u suvremenom razumijevanju umjetnosti; od umjetničkoga djela kao reprezentacije, preko ekspresije do umjetnosti kao otvorenoga koncepta.
Gdje se u svemu tome nalazi rad Dominique Jurić? Prije svega, poput majstora predanih svome pozivu i ona – u nastojanju da shvati prirodu stakla - potvrđuje retke koje čitamo u predgovoru druge knjige Teofila Prezbitera O raznim umjetnostima iz 12. stoljeća: „kao marljiv istraživač veoma sam ustrajao na tome kako da upoznam, na sve načine, koja umjetnička otkrića i raznolike boje mogu uljepšati strukturu a ne otjerati svjetlo dana niti odbiti sunčane zrake.“ Takav iskaz je, dakako, u izravnoj svezi s poimanjem umjetnosti kao umijeća, to jest kao vrhunske zanatske vještine. Međutim, europska je kultura odavno prevladala takav pristup stvaralaštvu i ograničenjima koje nameće puko umijeće te na njegovo mjesto inaugurirala inovativnost i individualnu, dapače radikalnu promjenjivost.
Upitno je može li itko, izrađujući vitraje u 21. stoljeću, donijeti apsolutnu novost pa nema smisla ni opterećivati bilo koga takvim obvezama, ali unutar komornoga okvira i intimnoga ozračja naša umjetnica promišljenim konstrukcijama, u kojima je prenijela čak i spontanitet geste, uspijeva ostvariti intenzitet trenutka i radost malih pomaka, to jest stare priče ispričati na svoj način. Konkretno, sakralne i profane predodžbe, figuralna motivika i apstraktna ornamentika, pokazuju nam se u didaktičkoj doslovnosti, ali i u individualnoj izražajnosti koliko je to moguće kod tehnike koja po svojoj prirodi teži naglašenom skladu i zadanoj mjeri.
Lagodnost nepolemičnosti urodila je formalnom elegancijom i dekorativnošću čije kromatske vrijednosti otkrivaju autoričinu osjetljivost za čistu boju, ali i za tonske prijelaze. Pored arhitektonskoga okvira, unutar čije dominacije vitraj dolazi kao osobiti svjetlosni naglasak, Dominique rabi i kontrast istrošenih vrata, svjesno snižavajući tu tradicionalnu sastavnicu „visoke umjetnosti“, no šireći pritom njenu simboličku slojevitost.
Prezasićeni mogućnostima kojima nas suvremena tehnologija sve više i više preplavljuje, u ovim stiliziranim kompozicijama, u djelovanju materije koja živi od svjetlosti nalazimo olakšanje, dopuštamo sebi utjecaj te jednostavnosti i zato vitraji za mnoge posjeduju trajnu fascinaciju. Nasuprot konceptualnom poimanju koje umijeće iz umjetnosti na razne načine nastoji izbaciti, Dominique Jurić pokazuje otvorenost za obje tendencije te pomiruje - barem u nekom stupnju i svakako u nekim radovima – udio kontinuiteta i novuma. Nikola Albaneže
