Đorđe Jandrić: 3D

Duhovitost radova Đorđa Jandrića opisuje prirodu našeg svijeta koji, i kada je najokrutniji, sadrži i zagonetku, i neočekivanu podudarnost i gotovo neprimjerenu toplinu. Nema sentimenta, a nježno je. Nema nadmudrivanja, a pametno je. Pogladi te po glavi kad shvatiš misao sadržanu u obliku! To su radovi uz koje se osjećaš bolje i nekako si hrabriji nego prije susreta s njima.

Koliko je naše polje sagledavanja? Mi to uistinu nikako ne možemo znati! Kada bi takvo saznanje i postojalo, ono bi nužno sadržavalo logičku grešku. Kako znati koliko je toga što se ne može saznati? Kako vidjeti koliko toga nije vidljivo?

Ono što možemo jest ne prihvaćati konačnost granice. Ne prihvaćati istinitost zida! To nam je dano, iako nije lako dohvatljivo. Lupanje glavom o zid nije opcija. Ono samo potvrđuje nepobitnost zida.

Istraživanja Đorđa Jandrića koja on naziva Hrpama ili Skulpturama ispituju dimenzije svijeta. Ispituju kuda se sve jedna skulptura može proširiti, koje prostore skulptura zauzima i slijedom toga što sve uistinu može biti skulptura. Ili na što mislimo kada pričamo o skulpturama?

Đorđe Jandrić kontinuirano otkriva i razbija vlastite granice, postavljajući na neki način skulpturu ili hrpu, ili kako hoćete, iznad i ispred vlastite osobnosti. Kao da pokušava od Skulpture ili Hrpe naučiti tko je on sam i koliko su iluzorne, pa i pogrešne granice koje prihvaća kao neupitne.
Na osječkoj izložbi Đorđe Jandrić se bavi kretanjem. Kretanjem gore-dolje, lijevo-desno, naprijed-nazad i u krug. Tim su osima koordinatnog sustava određene osobine 3D univerzuma. Ali ovdje nastupa nepobitna zanimljivost pola stoljeća stare tvrdnje Rudolfa Arnheima da bez pokreta dimenzija vremena uopće ne postoji. Svijet je sačinjen od stvari koje se mijenjaju i stvari koje se ne mijenjaju...Vrijeme je dimenzija promjene. Ono pomaže da se opiše promjena i ne postoji bez nje. U jednom univerzumu u kojem bi svako zbivanje prestalo, ne bi više bilo vremena...Marina Viculin       

Đorđe Jandrić rođen je 1956. godine u Zadru. 1975. upisuje studij arhitekture na Sveučilištu u Zagrebu, koji prekida 1978. kada se upisuje na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1985. u klasi prof. Josipa Bifela i stekao zvanje profesora likovnog odgoja i likovnih umjetnosti. Od 1985. do 1991. radi kao nastavnik u osnovnim i srednjim školama. Od 1985. član je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Zagrebu, a od 1993. Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 1981. redovito izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoje je radove nagrađivan visokim nagradama. Od 2007. predaje kiparstvo na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci.