Izložba umjetnika Dine Bićanića 'Bez naziva', otvara se u ponedjeljak, 19. svibnja, u Galeriji SC i u Kiosku ( iza Galerije SC). Izložba u Galeriji SC ostaje otvorena do 24. svibnja, a u Galeriji Kiosk se može razgledati do 21. lipnja.
vrijeme: 19.05.2014.
mjesto: Zagreb; Galerija SC / Galerija Kiosk, Savska 25
Dino živi na Hvaru.
Izdvojenost, okruženost morem je, najjednostavnije rečeno, situacija uronjenosti u drugovrsnost. Je li moguće da otočka zatvorenost potpuno neočekivano postaje vlastita suprotnost? Postaje mjesto velike slobode, mjesto na kojem ljudi otvorenije i iskrenije promatraju svijet. (1)
Dino je bio moj student. Na početku me je znao dovoditi do ludila svojim stavom i sporim, zapravo tromim ritmom, tempom dalekim od allegro vivace. Muka živa!
A onda jednog dana, Dino se pojavio s radovima koji te jednostavno ostave bez riječi. Dogodi se, nažalost rijetko, no kad se dogodi, znaš da je to to. Nisam ga slučajno odabrao da svojom izložbom otvori ciklus Premijere koji se održavao u Loggi Pučkog otvorenog učilišta u Splitu. Odlična izložba, i danas tvrdim! Dino me otada ne prestaje oduševljavati, ali i dovoditi do ludila. (Jer nije dobro samo tako prekinuti tradiciju, je li Dino?)
Bonace i bure i juga i teške kiše, smjenjivanje sunčanih i dana okovanih tmurnim, olovnim oblacima. Poetični opisi ili banalne slike.(?)
Smjenjivanje ritma uzavrele turističke sezone s ritmom duge i hladne zime. Nakon sladoleda, pizza, šugamana, japanki, punih kafića i ludih ljetnih noći slijede dugi crni mjeseci, riba i zelje na stolu, čeprkanje oko maslina, depresija i muka. Onda sve ispočetka. Plima pa oseka, pa opet plima...
I sve to zarobljen na komadu kopna, okružen morem koje ne dopušta bijeg. Nešto poput Stevea McQueena u filmu Papillon. Ima li to sve skupa, možda neku prednost?
U Dinovom slučaju, rekao bih da ima. Kao što citat kaže: otok postaje mjesto velike slobode, mjesto na kojem se otvorenije i iskrenije gleda na svijet.
Takvi su i njegovi radovi. Čas lagani, čas teški. Simpatični, a opet bolni. Banalni, a puni značenja. Radovi poput bonace i bure; griju i lede do kosti. Iskreni i svoji. Posebni. Samostalni, okruženi morem art svjetova koji ih tek ovlaš dodiruju. Najvažnije od svega: slobodni. No što na kraju svega ostaje njemu? Dinu?
Tapšanje po ramenu, jer si, eto, dobar umjetnik. Svaka čast majstore, super su ti radovi! Kad prođe otvorenje i zatvori se izložba, slijedi povratak na taj komadić kopna, u taj mali grad, svakodnevicu koja će malo toga donijeti osim depresije i još veće nemogućnosti.
Neizbježno? Ili ipak ne? To ovisi o stavu.
Svi nedostaci, komplikacije i teškoće su u tvojem radovima prevladani, Dino. I nemoj me zamarati pričom o tome da se spremaš raditi neke suvenire, da je teško i da se ne može. Dokazao si suprotno. Evo, i ova izložba to pokazuje. Jer umjetnik si, a ne neki lik koji radi stvari da bi ih neki ljudi kupili, da ih podsjeća na neko mjesto. I umjetnost je otok. Da bi ga dosegnuo, treba zaploviti ili poletjeti. A u umjetnosti, i ploviti i letjeti je moguće. Nitko ne kaže da je lako, ali kada si na dobrom kursu, šteta je odustati od cilja.
Zato, nemoj me više dovoditi do ludila, već nastavi s tom plovidbom. Ne zaboravi: Navigare necesse est! Vedran Perkov
Dino Bićanić (1980, Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hrastea 2007. god. Izlagao je na tri samostalne izložbe (Salon Galić u Splitu, 2013; Čovjek koji gleda televiziju, Hvar, 2008; Premijere 01 u Splitu, 2008.) i na više skupnih izložbi: Splitski salon 2013. i 2009; Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU 2012. i 2006; Dimenzije humora, Zagreb, Split, Pula, 2012, Osijek 2011; Mogućnosti skulpture, Split, 2009; Normalizacija – posvećeno Nikoli Tesli, Galerija Nova, Zagreb, 2006.
