Preskočite na glavni sadržaj

Dina Pokrajac na Filmskoj čitanci

Kinoklub Zagreb u rujnu i listopadu 2021. donosi drugo izdanje Filmske čitanke – serije od pet besplatnih javnih predavanja objedinjenih temom 'Površina i unutrašnjost filmske slike' uz popratne diskusije predavačica i publike. Sljedeće predavanje održat će u subotu, 25. rujna, Dina Pokrajac na temu 'Mnemonika filmske slike – arhivske snimke kao protusjećanja'.
vrijeme: 25.09.2021. -
mjesto: Zagreb
url: https://kkz.hr/

Predavanja održavaju filmologinje Tanja Vrvilo, Jelena Pašić, Dina Pokrajac, Ejla Kovačević i Leonida Kovač, a odvijat će se u prostorima Kinokluba Zagreb. Predavanja su otvorena za javnost, a nakon svakog uslijedit će diskusija predavačica s publikom. Sva predavanja bit će trajno javno dostupna kao video zapisi te kao tekstovi na službenim stranicama Kinokluba Zagreb. Pozivamo sve na besplatna javna predavanja i diskusije s pet predavačica uz moto nadolazeće Filmske čitanke: Slika je čista kreacija duha (JLG).
 
Raspored i naslovi predavanja:
 
25. 9. 2021. Dina Pokrajac: Mnemonika filmske slike – arhivske snimke kao protusjećanja
2.10. 2021. Ejla Kovačević: Suvremeni materijalni film
9.10.2021. Leonida Kovač: Sebaldova Toute la mémoire du monde
 
Organizatorica Filmske čitanke je Višnja Vukašinović uz asistenciju Bartola Babića Vukmira.
 
Mnemonika filmske slike – arhivske snimke kao protusjećanja
 
Na koji način filmski medij utjelovljuje aporiju sjećanja? Nasuprot beskrajnoj proizvodnji arhiva stoji beskrajna reaproprijacija slika. Nije li upravo film bio velika mitološka forma 20. stoljeća koja je pružala društveni okvir svim našim pojedinačnim, dislociranim sjećanjima. Film sastavljen od pronađenih snimki (found footage) nije novitet, a umetanjem arhivskih materijala u naraciju filmaši često propituju konstruiranost zbilje. Politički se film i prije bavio pitanjem povijesti i sjećanja, ali kreiranje i rekreiranje audiovizualnog arhiva kao „svjetskog sjećanja“ (Deleuze) postalo je, prema Patriciji Pisters, ključno za današnju političku (filmsku) estetiku. Današnji filmski autori, često pomoću digitalnih alata, podrivaju naš kanonski repertoar slika i rastvaraju naš kolektivni arhiv te dolazi do multiplikacije perspektiva i intenzifikacije afektivnih odnosa. Umjetnici kopaju sve dublje, tragajući za onim što je „bilo izgubljeno, nikad prije viđeno ali je skriveno u naborima i mnemoničkim dubinama arhiva.“ (Pisters) Ako je moderno pamćenje iznad svega arhivističko, kako tvrdi Pierre Nora, onda je zanimljiva moć filma da koristi arhivske snimke protiv njih samih, u funkciji protusjećanja. Foucaultovska genealogija nudi kritički pristup praksama sjećanja i zaboravljanja koji je po mnogima ključan za opiranje represiji i dominantnoj ideologiji. Protusjećanje stoji u izravnoj suprotnosti s javno proklamiranim sjećanjem koje funkcionira pod pritiskom izazova i alternativa. Ovo predavanje nastoji naznačiti smjer u kojem bi se filmske slike mogle promišljati kao protusjećanja, ukazujući na složen odnos filmskog medija s društvenim sjećanjem, čiji je istovremeno odraz ali i generator, a neki od filmskih autora na koje ću se referirati su Dušan Makavejev, Pietro Marcello, Radu Jude, Mohanad Yaqubi, Apichatpong Weerasethakul te klasični uradci Karabinjeri (Jean-Luc Godard, 1963), Persona (Ingmar Bergman, 1966) i Profesija: Reporter (Michelangelo Antonioni, 1975).