Dimitrij Sinkovski, violina (Rusija) i Vokalni ansambl Antiphonus (Tomislav Fačini, umjetnički voditelj) nastupaju 24. srpnja u 21 sat u crkvi Sv. Franje u Zadru, kao dio programa međunarodnog festivala Glazbene večeri u Sv. Donatu.
vrijeme: 24.07.2010. 21:00
mjesto: Crkva Sv. Franje, Zadar
Prošle je godine na Glazbenim večerima u sv. Donatu s djelom ansambla Il Giardino Armonico, a pod nazivom Bizzarie Armoniche, zajedno s Elenom Russo i Davideom Pozzijem, nastupio i ruski violinist Dimitrij Sinkovski.
Naime, to je violinist koji je tada ne baš prepunu crkvu sv. Donata oborio s nogu. Svirao je na tri različite violine ugođene u tercama, kvartama i kvintama.
Njegove izvedbe Biberovih Sonata di Rosario bivšeg su umjetničkog ravnatelja Tomislava Fačinija oduševile i potakle da iste godine s njime nastavi suradnju. Plodove te suradnje slušat ćemo sutra u crkvi sv. Frane .
Na programi su „strastvena“ barokna glazbena djela madrigali Gesualda, Allegrija i Monteverdija koji će se fino ispreplesti sa solističkom svirkom virtuoznog Dimitrija Sinkovskog (Bach, Biber).
Pozivamo Vas da na sutrašnji koncert dođete u što većem broju!
Donosimo Vam i riječ maestra Tomislava Fačnija povodom 50. Glazbenih večeri u sv. Donatu:
‘Pedeset godina je vrijeme koje je veće od mene. Ipak, dokučivo je, mogu ga pojmiti lakše nego, recimo, dvije milijarde svjetlosnih godina ili proračun od trideset i osam milijuna kuna. To je razdoblje u kojemu bi čovjek, koji od sebe nešto očekuje, već suvereno žnjeo plodove svojih stremljenja.
A festival (ako je muškog roda, onda valjda u svojim najboljim godinama), bio bi već sigurno utvrđen na čvrstim položajima kamo su ga smjestile generacije skupina ljudi, pažljivo promišljajući, trseći se i brižno njegujući taj krhki kulturni hortus, osjetljiv na korov i nemušto obrađivanje. Plod toga vrta nalik je agavi što eksplodira tek jednom u stotinu godina, ali zato ostavlja iz daleka vidljiv putokaz prema našoj pravoj domovini.
Želim, jako, svima nama da budemo dostojni svoje povijesti. Umjetnost je sjeme s drugoga svijeta, nepredvidljivo i darežljivo, ugnijezdit će se u malom ograđenom vrtu, a žile će mu kamen oplesti i neće ga razvaliti, nego držati na okupu, i nas s njime, da ne utonemo u glib. Glib koji se otvara i tamo gdje je do jučer bila čvrsta podloga.
Baš su nam zato Glazbene večeri isto takva ljuta potreba danas, kao što su prije 50 godina bile onima koji su trebali i htjeli Muzičke večeri - svako vrijeme melem za svoje rane, u ovoj našoj vječnoj tranziciji.
Od srca želim Glazbenim večerima, uvijek, ljude koji će sanjati, koji će raditi, koji će slušati i od toga živjeti.'
