Dijana Iva Sesartić / Portreti

U vremenu koje nastoji zadovoljiti našu potrebu za promjenom te se dosjetka nametnula kao radost koja osvaja publiku, ponestalo je mjesta, ili su ona naprosto rjeđa, za stvaralaštvom koje poziva na kontemplaciju. Ta je pojava, kako piše najveći kiparski znalac Herbert Read (1964.), koju je uočio John Ruskin još polovinom 19. stoljeća (1854.), karakteristična za moderno doba. U suvremenom razdoblju postmoderne i novomilenijske umjetnosti nasljeđe brzine i inovacija pod svaku cijenu, zamijenilo se dokritnom inteligentnog korištenja svih povijesnih resursa. Sve su prisutnija brojna suprotstavljanja brzini: slow-foot, personalizirani proizvodi i turističke ture prilagođene potrebama i ritmu pojedinca, sociološke preporuke i sugestije za smiraj pred svakodnevnom vizualnom gungulom svijeta. Suprotno od radikalnog, kritičarskog, anarhoidnog pa i nihilističkog djelovanja umjetnika drugih medija, kiparstvo po svojoj definiciji, ako se nije izmaklo u svoju suprotnost ne-kiparstvo, da bi se uopće realiziralo, treba sačuvati nešto od povijesnih vrijednosti zanata – vještinu modeliranja, razumijevanje prostornih odnosa, napregnuće volumena, strukturiranje oplošja, iluziju vitalizma.


Portret, što izvorno znači poprsje neke osobe, je u svim medijima jedan od najzahtjevnijih oblika rada i traži od autora maksimalnu koncentraciju. Kada se radi uživo, traži da umjetnik i model uspostave zajedničku „vibru“, otvore komunikacijski most koji propušta prirodno i opušteno držanje modela s jedne strane, te nenametljivo ali oštro opažanje umjetnika, s druge.

Dijana Iva Sesartić jedna je od onih rasnih kiparica koja voli portret. Štoviše portretira po narudžbi, ali i sebi za dušu. Velika sam zaljubljenica ljudskog lica, izjavila je u jednom razgovoru za novine. Voli mijesiti glinu i graditi lica, hvatati izraze, naročita držanja, osmjehe i podsmijehe, oborene i širom otvorene oči, meku put i grublje lica, svjetlije i tamnije oči (to radi izvrsno!), naborana i glatka čela, duboko ili plitko usađene oči, markantnost obraza (jagodične kosti) i nosa, meku dječju put i ozbiljne bore zrelih ljudi. Ima bezbroj podataka koje sadrži lice i koje umjetnica iščitava da bi mogla iz njih stvoriti svoju predodžbu zadanog ili odabranog lica, odabrane osobe. U projektu koji je nastajao kroz dvadesetak godina portretirala je svoje kolege, uvažene javne ličnosti, znance, djecu. Stvorila je galeriju lica koje prepoznajemo po držanju koje dopire iznutra, pokazujući ponešto od svoje osobnosti.(..) iz teksta Branke Hlevnjak

Dijana Iva Sesartić rođena je u Zagrebu 1966. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studirala je na likovnim akademijama u Sarajevu,Pragu i Zagrebu. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stanka Jančića. Studijski je boravila u Stuttgartu, Rimu i Firenci. Autorica je niza skulptura u javnim prostorima od kojih su neki u Splitu i bližoj okolici; Žena s ribom – Otok Hvar, Sućuraj, Anđeo Rafael - Vranjic kod Solina, Sv. Dujam – Etnografski muzej, Split, Sv. Liberan – Crkva na Mejašima, Sv. Nikola  - Sućuraj na otoku Hvaru,Bista Marka Marulića – Sjemenište splitske nadbiskupije, Plaketa  Fabjan Kaliterna – Muzej sporta Split, Portal crkve Gospe Lurdske- Bijeli Vir, Poprsje nadbiskupa Frane Franića – Domus Croata Ivan Mertz , Rim....

Skulptura Gospe Kraljice mučenika – Crkva solinskih mučenika, Solin i dr. Izlaže samostalno i sudjeluje na brojnim skupnim, tematskim, žiriranim izložbama( domaćim i međunarodnim) , likovnim kolonijama (domaćim i međunarodnim gdje ostavlja svoje radove u javnim prostorima),  kiparskim simpozijima i likovnim susretima( domaćim i međunarodnim). Njeni radovi nalaze se u brojnim privatnim zbirkama. Član je  HDLU –a Zagreb od 1996.god.,član HULU –a  Split  od 1998 . god., članca Matice Hrvatske od 2009 god., član HZSU-a od 2011. god. Živi i radi u Solinu.