izložba

Izložbaba / Jelena Azinović


vrijeme: 16.05.2014. - 30.05.2014.19,00
mjesto: Zagreb; Galerija Matice hrvatske, Ulica Matice hrvatske 2

U petak, 16. svibnja, u 19 sati, u Galeriji Matice hrvatske, otvara se samostalna izložba mlade kiparice Jelene Azinović pod nazivom 'Izložbaba'. Izložba je otvorena do 30. svibnja.

Jelena Azinović već je svojim dosadašnjim stvaralaštvom jasno i precizno ukazala na pravac i osnovne odrednice unutar kojih će se – barem u bližoj budućnosti – kretati njeni skulptorski interesi. Ponajprije, to je profilirana figuracija s ljudskim tijelom kao svojevrsnim katalizatorom odnosno posrednikom između vanjske pojavnosti te unutrašnjih psiholoških stanja. Drugim riječima, Jelena na specifičan i prepoznatljiv način uspostavlja ravnotežu između forme i sadržaja, postavljajući ih u ravnopravne i dinamične dijalektičke odnose. O čemu je točno riječ? Tvarni aspekt njenih skulptura, koje uglavnom prikazuju ženske likove, ponajprije se iskazuje kroz precizno modelirane oblike s izrazitim naglaskom na kompozicijsku simetriju.

U tom smislu autorica će se, na određeni način, referirati na skulpturu drevnih orijentalnih civilizacija ili arhajske Grčke. Istodobno, namjerno inzistirajući na ekstremnim izobličenjima i tjelesnoj karikaturalnosti svojih likova, ona na lucidan način poseže za groteskom, ironijom, ali također – vidjet ćemo – i društvenom kritikom. Upravo ovakav amalgam sačinjen od 'hladne' arhajske statičnosti i 'neprirodne' tjelesne pojavnosti rezultirat će dojmljivom i na posve specifičan način iskazanom psihologizacijom, čineći Jelenin skulptorski izričaj suvremenim i nadasve aktualnim.

Najnovijim skulptorskim ciklusom pod nazivom Izložbaba, Jelena Azinović dosljedno nastavlja s propitivanjem formalno-sadržajnih odnosa, kao i psiholoških učinaka što ih oni izazivaju. Osnovu izložbe čine tri poprsja ekstremno pretile žene, a radi se, zapravo, o jednoj te istoj osobi. Autoričina je koncepcija da se poprsja doživljavaju kao cjelina, pa bismo mogli govoriti i o svojevrsnom skulptorskom triptihu. Iako na prvi pogled slična, poprsja u sebi sadrže znakovite varijacije. A upravo u tim varijacijama krije se i njihova psihologizacija. Ekstremno pretila žena, naime, sve se više »rastače« i postaje amorfnijom, a zajedno s tim procesom raste i broj metalnih aplikacija po njihovim površinama. Autorica se, zapravo, na likovno zanimljiv način obračunava s ljudskim predrasudama.

U današnjem sociološkom kontekstu potrošačkog društva i industrije zabave što histerično nameću tjelesnu ljepotu kao nešto ne samo društveno poželjno već i obavezno, pretile osobe osuđene su na marginalizaciju i predrasude. Rastakanje, zapravo, simbolizira posustajanje pod teretom predrasuda, a povećanje broja metalnih aplikacija ukazuje na rastuću nečistu savjest svih onih što takve predrasude potiču ili prihvaćaju. Aplikacije, naime, reflektiraju te tako izobličuju izgled promatrača. Na taj način umjetnica uspostavlja svojevrsnu inverziju odnosno vizualno-mentalni dijalog: promatrajući groteskno pretilu osobu istodobno smo prisiljeni suočiti se i s vlastitim deformacijama. Jesu li one fizičke ili psihičke prirode? Na to pitanje neka svatko odgovori po vlastitoj savjesti… iz teksta Vanje Babića

(M.K., 14.05.2014)