Izložba Mateja Kneževića u Novoj Gradiški

Već niz godina, osim kroz liječnički, Matej Knežević i kroz umjetnički angažman nastoji doprinijeti zdravlju društva u kojem živi. Očito je da vjeruje, kao i mnogi umjetnici prije njega, u tezu o umjetnosti kao mogućem pokretaču društvenih promjena. Na putu osvještavanja kreativnog u sebi, Knežević se ne ustručava okušati u različitim oblikovnim disciplinama.

Od klasičnih (slikarstvo, kiparstvo) do onih suvremenih (instalacije, objekti, video). Kroz multidisciplinaran pristup autor na primarno mjesto stavlja ideju, a ne materijal i tehniku. Drugim riječima, radovi na izložbi nastavak su dosadašnje prakse kojom Knežević istražuje, analizira i ukazuje na probleme svojeg užeg i šireg okruženja. Upravo iz tog razloga, ne treba se čuditi što finalni „proizvod“ često nije suviše lijep, dopadljiv da bi ga šira javnost rado uzela za ukras na njihovom jednom, odnosno četiri zida. No, to ne znači da u istim tim okruženjima nema lijepih slika. Ima ih, isto kao što u ukupnoj produkciji Mateja Kneževića ima radova koji uistinu mogu krasiti nečiji prostor. Koji su to radovi i za čije zidove ostavljam na odabir i procjenu promatraču.

Obzirom da je umjetničko djelo odavno prestalo biti apriori lijepo, te lako za razumijevanje tj. čitano bez muke, važno je napomenuti da autor (pogotovo u nekim radovima) računa na angažman publike. Nije mu bitno hoće li se ista potući za njegova djela, nego mu je bitnije da poruke, odnosno ideje koje odašilje preko radova potaknu kod promatrača (pa makar i djelomično) misaone i osjetilne procese.

Nešto jasnije, nedvosmislene interpretacije, kakve smo kod Kneževića često mogli vidjeti u ranijim radovima, vidljive su i ovdje u ispisima njegovih dizajnerskih rješenja i intervencijama na logotipima raznih brendova (Zara, Dove, Konzum,…). U njima se, ali i u novijim otvorenijim/slojevitijim radovima, jasno ocrtava interesno područje autorova djelovanja, a to je ustrajno ukazivanje na gospodarske, kulturne, političke, socijalne i ine društvene probleme - između ostalih, paradoksalno sve većeg konzumerizma i sve većeg siromaštva. U novi(ji)m radovima autor nastoji promatrača lišiti nedvosmislene interpretacije i rad ostavlja otvorenim kako bi se svatko ponaosob svojim iskustvom življenoga nadovezao na autorovu nit vodilju. Spomenuta otvorenost i poziv na dijalog vidljivi su kako u vratima oslikanima na platnu (rad posebno napravljen za ovaj prostor jer se njime simbolično upotpunjuju prolazi na sve četiri strane svijeta), tako i u windowsima, doorsima, iluzionističkom laptopu. U svima su potencijalni izlazi iz poznatog i ulazi u neki drugi i drugačiji, često nepoznati svijet.

U njima valja prepoznati i moguće autorovo propitivanje već odavno poznatog, a i danas aktualnog, citata koji govori da je život uvijek negdje drugdje. Svjedoci smo velike izbjegličke krize (Afganistan, Sirija…) s kojom se Europa i svijet, blago rečeno, baš i ne snalaze. Tu je i sve veća emigracija našeg stanovništva. Nadalje, otvorenost možemo uvidjeti i u fotografiji starog mobitela. U kratkoj poruci sa zaslona moguće je iščitati svojevrstan duhoviti apel legendarne Nokiine trdesetridesetice upućen na račun današnjih pametnih telefona ali također dotaknuti se pitanja cjeloživotnog obrazovanja i njegova funkcioniranja u praksi kod nas i u ostalim dijelovima svijeta. Ukoliko se želimo oglušiti na (teška) pitanja koja pred nas stavlja autor, isti nam ironično nudi i bijeg od stvarnosti u radu „Prst u uho“. Nameće se samo pitanje do kad, ako je uopće i moguće, bježati od stvarnosti? Odgovor dakako ostaje na nama.

Držim važnim naglasiti kako kroz spomenute razlike između onih dorečenijih, i onih otvorenijih radova spremnih na dijalog nema(m) favorita. Svjestan sam činjenice da se bez onih prvih ne bi dogodili niti ovi drugi. Ilustracije radi, vratit ću se daleko u povijest umjetnosti i spomenuti samo kako srednjovjekovna obrnuta perspektiva (koju inače uočavamo i u crtežima djece nižih razreda) nije manje vrijedna od one renesansne geometrijske koju se, u svijetu odraslih, ipak nekako više favorizira kao ispravnu. Umjetnost pa i umjetnik sam ali i svako drugo ljudsko biće u svojoj su znatiželji progresivni i kao takve valja ih promatrati u svim njihovim razvojnim fazama. Na tragu tog razmišljanja podsjećam na angažman, na razmatranje svojevrsnih zamki modernog društva (kapitalizma sa svim svojim izmima) koje nameće ili bolje reći uspjelo je nametnuti (čak i u umjetnosti) onu natjecateljsku brzopletost, jurnjavu, ispraznost, potrošnju.

Moguće je da će se angažman u ovome smjeru smatrati utopijskim, upravo kao i misao s početka ovog teksta, koja govori o umjetnosti kao o mogućem pokretaču društvenih promjena. Talijanski teoretičar umjetnosti Filiberto Menna kaže: “… utopijska misao otkriva svoju imanentnu prirodu, svoju zemaljsku čežnju za pravdom.“ Isti smatra da u umjetničkom radu utopija postaje sredstvo koje pridonosi raskrinkavanju nepravdi u sadašnjosti i ukazivanjem na njih postavlja osnove budućeg društva. Matej Knežević očito se ne miri s postojećim i traga za budućim, boljim društvom. Miroslav Pišonić