Nagrađeni dramski tekst '(Pret)posljednja panda ili statika' mladog dramatičara Dine Pešuta, koji će biti praizveden u subotu, 16. svibnja, u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) u režiji Saše Božića, bavi se, prema redateljevim riječima, potragom za intimnim istinama zakopanim duboko ispod suvremene hrvatske dnevnopolitičke stvarnosti.
vrijeme: 16.05.2015. 20 h
mjesto: Štaglinec, Croatia
U njemu autor u intimnoj ispovjednoj formi problematizira hrvatsku političku svakodnevnicu od 1990. naovamo, ne zaobilazeći neugodne ratne okolnosti, aluzije na tranzicijske pljačke, rodnu problematiku, razvoj neoliberalnog kapitalizma, pa sve do recentne dnevnopolitičke zbilje. Iako politički kontekstualiziran, tekst se zapravo više bavi unutarnjim emotivnim stanjima i intimnim odnosima protagonista.
"Naglasak nije na iskazivanju jasnih političkih stavova. To je, u osnovi, tekst o misteriju prijateljstva, pisan izrazito poetskim jezikom sastavljenim od unutarnjih monologa", kazao je Božić za Hinu.
Kroz njih autor daje izvrnutu sliku onoga što život u današnjem hrvatskom društvu čini ljudima kao pojedincima, pri čemu se niti s jednim likom ne možete do kraja poistovjetiti niti ga do kraja možete osuditi, dodao je redatelj.
Tekst je nagrađen Nagradom Marin Držić za dramsko djelo za 2013., a Božić ga režira na poziv samog autora, nakon što je prošle godine u ZKM-u također na poziv režirao dobitnički tekst iz 2012. "Spremni" Kristine Gavran.
Pešut u
drami s pozicije mladića rođenog 1990. problematizira život tada rođene generacije, stasale u teškim i kaotičnim godinama, koja ne može naći mjesto u društvu bez ideala. "Pešutov je tekst zapravo drama za četiri glasa koja se ne bavi definiranjem do kraja njihovih karaktera već njihovim individualnim glasovima izraženim kroz unutarnje monologe", kazao je Božić.
Mladi su danas ugrožena vrsta
Radnja prati sudbine četvero mladih Siščana od njihova rođenja 1990. u podrumskom skloništu, do 2018., kada imaju 28 godina. "No, oni čitavo vrijeme imaju isti tip iskustva, kao da su stalno zreli, kao da govore iz svevremenosti, njihovi glasovi ne stare", napomenuo je redatelj.
Oni sanjare o budućnosti i boljem životu, ali njihova je priča tek okvir koji služi za eksperimentiranje idejom kontrapunkta: oni ne stare ali odrasta država, "iz nerazumnog djeteta u deziluzioniranu, obeshrabrenu i pomalo umornu dramsku personu", pojasnio je.
Božić je tu dvojnost unutarnje-vanjsko, osobno-javno, mlado-staro itd. odlučio prikazati tako da svaki lik igraju po dva glumca. Svako lice u komadu ima svoje izvedbeno naličje – kako odrasta država, tako se i mijenjaju glumci koji te događaje predstavljaju.
U istoj se personi smjenjuju glumci Hrvojka Begović/Katarina Bistrović Darvaš (Ana), Milica Manojlović/Doris Šarić Kukuljica (Marija), Frano Mašković/Adrian Pezdirc (Luka) i Rakan Rushaidat/Slaven Španović (Marin).
Oni su pande iz naslova, ugrožene životinje koje odustaju od sebe, izumiru i rijetko se razmnožavaju. "Ja sam taj naslov pročitao kao daleku metaforu da su mladi ljudi u Hrvatskoj danas ti koji odumiru", kazao je Božić.
U djetinjstvu, glasovi likova su pomiješani, da bi se kasnije razdvojili: startne pozicije su im slične ali ih silnice hrvatske realnosti odvode u potpuno različitim smjerovima. Jedan se lik odlučuje za radikalni katolicizam, drugi postaje propali lokalni političar, treći internacionalna spisateljska zvijezda, a samo jedan "ostaje na zemlji" i živi običnim obiteljskim životom.
Dva i pol desetljeća hrvatske povijesti politički je kontekstualizirano – predstava se dotiče rata, tranzicije, aludira se na tranzicijsku pljačku, ali i spominje borba za zagrebačku Varšavsku ulicu, te poimence navode imena nekih političara.
U tekst je upisana i rodna problematika: jedan od likova je homoseksualac čija najbolja prijateljica bježi iz Hrvatske zbog eseja u kojemu se bori za rodna prava manjinskih skupina.
"Sve to toliko je jasno prezentirano tekstom da sam smatrao da je nepotrebno uprizoravati", istaknuo je redatelj.
Umjesto toga, svoju je redateljsku pozornost usmjerio na potragu za mogućnošću intuitivne spoznaje i unutarnje, mistične povezanosti svijesti likova, nastojeći zadrijeti u dublju, intimniju stvarnost koja se skriva ispod površine političkih događaja.
Otuđenost kao bolest suvremenog čovjeka
Predstava je podijeljena na četiri dijela koje je Božić napravio "praktički kao četiri različite predstave". Stil glume, set-up, svijet koji predstava stvara u svakom su dijelu drugačiji.
"Tako se u prvome dijelu, 'Djetinjstvo', u kojemu igraju stariji glumci, igraju opasne igre, fizički teatar. Drugi dio, 'Mladost', koji igraju mladi glumci koji po godinama korespondiraju starosti likova, dosta je poetičan, glazben, izgleda kao neki indie spot ili uvrnuti mjuzikl", pojasnio je redatelj.
U trećem dijelu, u kojem slijedi zrelost i rastakanje grupe te borba s osamljivanjem karaktera, glumci igraju 'udvojeno' a predstavljanje istodobno na pozornici privlačnog, sportskog, mladog tijela i umornog i trajanjem obilježenog tijela služi kako bi naglasilo snažne emocije i lomove koje likovi proživljavaju kako sazrijevaju.
"Tekst je dosta pripovjedan i posjeduje snažan narativ, kao i jak razvoj emocija i odnosa među licima, no oni nisu iskazani kroz dramske situacije, već kroz monološke forme, dok je dijaloga izrazito malo", napomenuo je Božić.
Komunikacija među likovima uvelike počiva na neizrecivom, oslanja se na prostore tišine i slutnje. U prijenosu atmosferičnosti raspoloženja važnu ulogu igra glazba Nenada i Alena Sinkauza.
"Tako primjerice, u prvome dijelu dominiraju apstraktni šumovi koji podsjećaju na boravljenje u podrumu, dok se drugi dio cijeli pleše i izrazito se oslanja na glazbu, koja je suvremena, s elementima indie rocka i disca", pojasnio je Božić.
Sve se događa na posve ogoljeloj pozornici gdje se efekt pretapanja unutarnjeg i vanjskog, mladog i starog, punine i praznine postiže kroz svjetlosne efekte koje potpisuju Bruno Pocheron i Claire Terreien.
"Sofisticiranom upotrebom svjetla razvijaju gotovo organske forme koje stvaraju efekt naizmjeničnog punjenja i pražnjenja zapravo posve praznog scenskog prostora", pojasnio je redatelj.
Tekst završava proslavom desetogodišnjice mature na kojoj se ljudi koji su do fakulteta "strasno i prisno živjeli zajedno" ponovno susreću te uviđaju da si više nemaju što reći.
"Ono što je poruka predstave i što se nadam da smo uspjeli prenijeti je da moramo inzistirati na trenucima sublimne intimnosti, intimnih trenutaka u kojima shvaćamo tko smo i što smo sami sa sobom, te koliko su nam drugi ljudi doista bitni, bez obzira da li su još uvijek prisutni u našim životima", poručio je redatelj. (Hina)
