Ivan Posavec - Čuvaj svoju tajnu

Kada su Ivana Posavca pitali što je za njega dobra fotografija, nije dao jednoznačan i konačan odgovor. Naravno da nije. Prije je to pitanje pokrenulo druga pitanja, otvorilo moguće odgovore, izazvalo bijeg od definicija i objašnjavanja. Utočište je u svakom pokušaju odgovaranja bilo obraćanje fotografiji kroz unutrašnju neobjašnjivost, uvjetovanost, ali i razložnost fotografskog čina. Iz tog razloga još je teže upustiti se u to neizrecivo, ne dati se uvući u zamku opisa, ‘dvostrukosti jezika’, ponavljanja onog što je očito već pokazati i ukazati na potencijalno skriveno, uzvratiti pogled.

'Čuvaj svoju tajnu' čine nizovi inačica fotografskih serija dnevničkog karaktera koje načinju i otvaraju prostore osobnog, intimnog, autobiografskog i autoreferencijalnog.
Međutim, bez definiranog ispovjednog tona, intima se ne razotkriva niti ogoljuje, ona ostaje i dalje skrivena, nevidljiva oku drugih. Izostao je prepoznatljivi i možda očekujući Posavčev kritički (pseudo)dokumentaristički komentar društvene stvarnosti koja ga okružuje, a ukazao se elementaran fotografski govor predmetnog svijeta, urbanih isječaka, gotovo u potpunosti lišen ljudske figure ili kad je i prisutna ona nije središnji fokus interesa.

Za Ivana Posavca ishodište i početak nastajanja ovih fotografija kreće s osobnim iskustvom digitalne fotografije, susretom s drugačijim mogućnostima i izazovima koje postavljaju digitalni procesi u stvaranju slike. Sloboda i brzina kretanja i okidanja omogućuje drugačija formiranja viđenja i u ovom kontekstu, samo za naivnog promatrača, tek naizgled slučajne bilješke fragmenata svakodnevice, svjetlosnih senzacija i apstraktnih struktura. Pri tom, Posavec razotkriva i transformira svakodnevno ukazujući na instrumentarij uspostavljenih međuodnosa i povezanosti ljudi i predmeta razumljivim i vidljivima strukturama i uzorcima potvrđujući da se '.u tajnoj topografiji naših života otkriva da su one, te slučajne stvari, s
nama iz razloga koji tek kasnije mogu, ali i ne moraju, potvrditi svoju dublju zakonitost.
Slučajnosti su, čini se, privučene našim osobnim magnetskim poljem ...'

U tim fotografijama je i istina o Posavčevom bijegu od fotografske rutine, supostavljanja sebe spram društva koje očekuje i valorizira, društva koje stvara nepotrebna značenja, čitanja, estetizirajuće viškove. U njima je ambivalentnost Posavčevih eksperimenata s uvjerenjima i zabludama promatrača o fotografiji kao mediju koji prikazuje i prenosi stvarnost. Svaka od tih fotografija postaje otvoreni eksperiment s našim senzornim i mentalnim iskustvom. One nisu zatvoreni i fiksni radovi, već omogućuju nebrojene opcije tijekom procesa gledanja, kontakta, ispreplitanja vlastitog iskustva s autorovim'.