Preskočite na glavni sadržaj

Izložba 'Lightning out for the territories' u Budimpešti

U Trafó Galeriji u Budimpešti, do 5. svibnja, otvorena je izložba 'Lightning out for the territorie' na kojoj su predstavljeni radovi osmero hrvatskih suvremenih umjetnika - Renea Bachracha Krištofića, Igora Grubića, Igora Kuduza, Damira Očka, Jasenka Rasola, Renate Poljak i Vlaste Žanić.
vrijeme: 04.04.2013.
mjesto: Budimpešta
url: http://www.trafo.hu
Naslov izložbe nadahnut je slavnom posljednjom rečenicom romana Huckleberry Finn Marka Twaina, a predstavlja radove umjetnika koji tematiziraju politiku malih gesta u suvremenoj umjetničkoj praksi. Radovi odabrani za izložbu 'Lightnig out for the territories', u kontekstu interpretativne logike, progovaraju o malim gestama u procesima sudjelovanja, na granicama fizičkog, odnosno psihičkog teritorija, s namjerom dokidanja i prekoračivanja granice. Usto, ti umjetnički radovi govore o ideji kako granica, fizička, geografska ili psihička, nije linija razdvajanja, nego upravo suprotno – prostor artikulacije novih mogućnosti pozicioniranja umjetničkih identiteta.

Upravo stoga gesta njemačkog kancelara Brandta, koji je kleknuo pred spomenikom Židovima stradalima u varšavskom getu, u jeku Hladnog rata 1971, a koju navodi Mika Hannula u knjizi Politika malih gesta, potaknula me na razmišljanje o projektu 'Lightning out for the teritorries'. Projektom sam željela predstaviti radove koji progovaraju o sadašnjem času, kroz takozvane male geste koje valja shvatiti kao metaforu za jednostavne i minimalne modele izričaja koji izbjegavaju politikantstvo ili spektakularnost trenutka. Pozicijama desetero autora željela sam omogućiti razvoj pripovijesti o autorefleksiji, izlasku iz nametnutih granica identiteta, miroljubivom konfliktu i onome što Hannula naziva 'razumnim neslaganjem'.

Vjerojatno najbolji primjer male geste razvidan je u fotografiji Renate Poljak naslovljene 'The View' iz 2004. koja prikazuje umjetnicu na terasi obiteljske kuće. Gesta tijela i pozicija glave upućuje na osobu koja uživa u pogledu, ali umjesto promatranja otvorene pučine, pred Renatom Poljak uzdiže se krov novosagrađene kuće njezina ujaka. No, u filmu Renate Poljak 'Velika očekivanja', okosnica radnje nije samo zazorna arhitektura, iako je bila nadahnuće za čitav projekt, nego je prije svega riječ o istraživanju uzroka koji su rezultirali urbicidom jadranske obale, a koji su autoricu odveli do istraživanja obiteljskih odnosa i analiziranja preobrazbe ratnoga nasilništva u novu vrstu društveno prihvaćenog nasilja. Iz teksta kataloga kustosice izložbe Leile Topić