nagrada

Petru Gudelju nagrada Fonda Miroslav Krleža


vrijeme: 07.07.2011.
mjesto: Zagreb

7. srpnja 2011. u prostorijama DHK održana je svečana dodjela nagrade Fonda Miroslav Krleža koju je dobio Petar Gudelj za knjigu pjesama "Duša tilu", objavljenu 2010. u nakladi V.B.Z.-a  u Zagrebu. Gudeljeva stihoknjiga Duša tilu nudi poeziju neprijeporne vrsnoće, iznimne zrelosti te je dostojna Nagrade kojoj je najveći hrvatski književnik XX. stoljeća zaštitnim znakom, stoji u obrazloženju nagrade.
 
Obrazloženje:

Više od 250 pjesmotvora uvrstio je Petar Gudelj u knjigu Duša tilu. Riječ je o autoru koji slovi kao atipična, apartna, pobočna, neprispodobiva figura u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Hrvatska književna javnost dugo je vremena bila zatvorena, distancirana, negostoljubiva spram ovoga pjesnika koji je živeći, pišući i objavljujući tridesetak godina u Beogradu fizički bio udaljen od matice hrvatske književnosti, ali mu je baština hrvatskoga pjesništva bila stalnim kreativnim ishodištem.

Prvu knjigu u Hrvatskoj Gudelj je  objavio tek 1988.; bile su to izabrane pjesme Vuk u novinama u izdanju zagrebačkog Znanja. Pa i nakon povratka u Hrvatsku pjesnikov status nije se bitnije promijenio; neki su književni faktotumi vidjeli u njemu došljaka, uljeza koji je nepozvan ušao u pjesničke prostore koje su oni davno zaposjeli i privatizirali. Gudelj je, istinabog, prošle godine dobio Goranov vijenac za ukupni pjesnički opus, no stječe se dojam da ni to priznanje nije bitnije popravilo njegov 'rejting' u književnoj, poglavito pjesničkoj javnosti.

Gudelj je u knjizi Duša tilu stavio u optjecaj, u 'pogon' sve bitne, konstitutivne, amblematske sastavnice i protege svoje senzibilnosti i duhovnosti, svoje poetske kozmogonije. Očitovao se kao pjesnik koji je svojim osjetilnim habitusom i stvaralačkim nervom pretežito uronjen u stvari i slike, situacije i fiksacije, pojave i oblike, činjenice i prispodobe u kojima  se  dodiruje, prepleće, sljubljuje, sudara, komeša mitsko i povijesno, magijsko i nadrealno, oniričko i imaginativno, fikcijsko i iskustveno. Gudelju nije stalo do definiranja, formuliranja, diskurzivnog detektiranja životnih, planetarnih, kozmičkih fenomena, ciklusa i vibracija nego do naslućivanja, prepoznavanja, punktiranja njihovih ishodišnih, arhetipskih, prediskustvenih slojeva, silnica, energija, toposa. Pjesnik život/ svijet ne želi doživljavati, upijati, gonetati, gledati očima 'razuma' i 'pametna' sudionika i svjedoka koji se ravna po naputcima i diktatima  logocentrizma; ono što je 'normalnom' svijetu nevidljivo, nezanimljivo, odbojno njemu je blisko, poticajno, intrigantno. U jednoj će pjesmi, koja ima  autobiografsku impostaciju, reći da ga zanima, privlači i nadahnjuje sve 'što je divlje' i što se 'ne može pripitomiti'. 

Gudelj je, otkad je propjevao, u kontaktu sa slikama, oblicima i toposima dinarsko-sredozemne nature; korespondira s florom i faunom toga prostora u kojemu, k tomu, prebivaju i helenska, ilirska, starohrvatska božanstva. U nakupinama i slojevima starih vremena i drevnih civilizacija, koje su svoje tvarne i netvarne, vidljive i nevidljive tragove i znakove ostavile diljem Dinarida i Mediterana, Gudelj već desetljećima traži sebe, nazire, prepoznaje sfere, prostore, postaje, utočišta svoga bitka, identiteta i  totaliteta. Tih je znakova i biljega najviše u zavičajnoj Imoti i na Biokovu koji je pjesniku gotovo sveudilj u vidokrugu; u njegovim  prostorima on se ćuti kao u svome domu. Penje se na njegove vrleti, zalazi u škrape, zaviruje u špilje da bi svoj apsolut otkrivao  u ptičjem cvrkutu i graktanju, pčelinjem zuju, zmijskom siktanju, vučjem urliku. Draže mu je osluškivati kako se nad Biokovom 'tuku' gromovi negoli slušati banalne i prazne ljudske priče i razgovore. Jezik prirode privlačniji mu je od jezika kojim se služi čovjekoliko biće zaokupljeno  svojim prizemnim temama i problemima, banalijama i svaštarijama. Gudelj ima izraziti osjećaj prema jeziku; on nije pjesnik koji se razmahuje riječima nego ih probire, brusi, kristalizira. Svojim 'škrtim' izričajem nastoji, a često i uspijeva, dotaknuti, pokrenuti, otvoriti čitave univerzume u kojima ima napretek konotacijskog i semantičkog 'blaga'. Pjesnik je koji s malo riječi znade, umije – puno reći.
 
Zaključimo; Gudeljeva stihoknjiga Duša tilu nudi poeziju neprijeporne  vrsnoće, iznimne zrelosti te je dostojna Nagrade kojoj je najveći hrvatski književnik XX. stoljeća zaštitnim znakom. Petar Gudelj je tako nakon Slavka Mihalića (1988.) i Nikice Petraka (1997.) treći pjesnik dobitnik Nagrade Fonda Miroslav Krleža. (Izvor: DHK)

(D.H.F., 08.07.2011)