vrijeme: 11.05.2012. 18,00
mjesto: Zagreb; Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17
Zadatak koji ti postavljam proslijeđeni je zadatak. Preuzimam ga od Georgesa Pereca
(Georges Perec: Vrste Prostora) koji ga nudi svojim čitateljima kao vježbu.
'S vremena na vrijeme promatrati ulicu, možda malo sustavnije nego obično.
Potruditi se. Ne žuriti se.
Zabilježiti mjesto: terasa kafića blizu raskrižja Ulice Le Bac i Bulevara Saint- Germain
vrijeme: sedam navečer
nadnevak: 15. svibnja 1973.
vrijeme: lijepo i stabilno'
Pretpostavljam da je mjesto koje je Perec izabrao kolektivno i povijesno bez značaja i da ga je zato i odabrao. No isto tako polazim od pretpostavke da su upravo mjesta na kojima se u nevidljivim pomacima odvija nemarkirana svakodnevnica, niše pune značenja i potencijala za djelovanje.
Pozivam te da odeš u kafić blizu raskrižja Ulice Le Bac i Bulevara Saint- Germain da istražiš potencijal tog prostora te da u Zagrebu pronađeš prostor koji mu na neki način može biti odgovor i na osnovi svojih promatranja napraviš rad. Irena Bekić
Slijedeći Irenin zadatak, po uputi Georgesa Pereca i vježbi promatranja koju u svojoj knjizi 'Vrste prostora' zadaje čitatelju, izašla sam jednog jutra sredinom veljače 2012. iz metroa na stanici Rue du Bac. Hodajući raskrižjem rutinski sam fotografirala sve ispred sebe, napravila krug i zaustavila se po uputi iz vježbe na terasi obližnjeg bistroa. Pila sam kavu gledajući povremeno u polugu za otvaranje vrata, pomislivši kako bi možda i taj detalj mogao biti od značaja u pronalaženju potencijala mjesta i rješavanju mog zadatka. Koncentrirano sam promatrala kako vozači gradskih autobusa vješto zaobilaze jedva vidljivi središnji trg René Char ispred terase bistroa. Uočila sam jednog biciklistu. Pješake i automobile nisam brojala. Gotovo svi su slijedili gusto i precizno označene prometne znakove. Bilo ih je iznimno mnogo.
Vratila sam se kući. Moju su pažnju na fotografijama, više od prometne signalizacije koju sam mogla izdignuti na razinu kreativnog potencijala mjesta, privukli slučajni prolaznici koje sam tog jutra zatekla na raskrižju. Tražeći motiv, banalno sam kao pod lupom povećavala snimljeni materijal, kombinirala urbane forme, imenovala anonimna lica, slagala parove, uspostavljala dijaloge medju njima, smišljala njihove osobne priče....
Pomislila sam tada na Pereca. Pronašla sam njegov portret. Tužan osmijeh autora. Znala sam odmah da će biti moj motiv u rješavanju zadatka. Zadanu vježbu promatranja prostora raskrižja i određivanja njegovih kvaliteta razumjela sam kao motiv potrage za vlastitim određenjem i prividni pokušaj ublažavanja posljedica osobne Perecove tragedije gubitka roditelja: otac ubijen u ratu, majka deportirana u koncentracioni logor Auschwitz. Radom u Ekstenziji dovršavam Perecovu potragu s pariškog raskrižja.Amela Frankl
