Boîte-en-Valise u MMSU

Kada je sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća Marcel Duchamp izradio Boîte-en-Valise (Kutija u kovčegu), kultno djelo u obliku kožnog kovčega u koji je smjestio minijaturne replike i fotografije svojih dotadašnjih radova, jednim je umjetničkim radom objedinio svoj cjelokupni opus, a lako prenosiv kovčeg poprimio je ulogu svojevrsne autorove putujuće retrospektive.

Mobilnost umjetničkih djela i mogućnosti predstavljanja umjetnika u suvremenom društvu, začeti tim Duchampovim radom, ideje su koje se problematiziraju skupnom izložbom Boîte-en-Valise (Kutija u kovčegu). Izložbu je osmislio Francuski institut iz Pariza, a zamišljena je kao putujuća izložba koja predstavlja francusku emerging likovnu scenu, mlade umjetnike školovane na različitim francuskim umjetničkim školama. Odabrano je petnaest radova, a svi su umjetnici imali zajednički projektni zadatak: koncipirati i realizirati djelo koje će se referirati na Duchampov Boîte-en-Valise.

Umjetnici predstavljeni na ovoj izložbi izražavaju se u različitim medijima pa je zanimljivo pratiti kako se svaki od njih prilagodio zadanim okvirima drvenog kovčega u koji je morao smjestiti svoj rad, bilo da je riječ o slici, instalaciji, video- ili audioradu ili pak performansu. Jednostavni drveni kovčezi podsjećaju na ambalažu koja služi za prijenos umjetnina, ali mogu poslužiti i za transport bilo koje druge neumjetničke robe. Da bi se i u samome likovnom postavu sačuvala ishodišna ideja mobilnosti umjetničkih radova, pri izlaganju se uz rad postavlja i kovčeg, neestetizirani i utilitarni predmet koji, na još jednoj razini, upućuje na vezu s Duchampovim konceptom. I u njegovoj Kutiji u kovčegu kožna torba postala je dio rada, čime je anulirao, ne prvi put, strogo definiranu granicu između umjetničkog i neumjetničkog predmeta (dovoljno je prisjetiti se njegove Fontane iz 1917.).
 
Drveni kovčeg na ovoj izložbi dobiva i jednu novu dimenziju. Dok ga autori pojedinih radova poimaju kao dio izložbene kulise i naznaku projektnog zadatka te percipiraju jedino njegovu uporabnu ulogu, neki su umjetnici kovčeg zamislili kao nedjeljivi dio rada. Ideja spajanja ambalaže i umjetnine poprimila je i radikalniji pristup u primjeru kada je rastavljeni transportni kovčeg, zajedno s tekstualnim uputama o njegovu rastavljanju te ponovnom sastavljanju za nastavak putujuće izložbe, i sam postao umjetnički rad.
 
Materijaliziranje ideje putujuće izložbe i višestrukog izlaganja istih predmeta vidljivo je u konceptu pojedinih radova. Zamišljeni su tako da se za svako prikazivanje nadograđuju novim elementima, opetovanim izlaganjem evoluiraju, postaju works in progress, a kada se izložba privede kraju, rad će se razlikovati od inicijalnog izgleda i u njemu će se se moći iščitati njegova izložbena povijest.
 
Neki autori pozivaju na interakciju s radom, ali ne promatrača, što bi se moglo očekivati, već postavljača izložbe. U tu su svrhu umjetnici u neke od kovčega spakirali materijal koji treba upotrijebiti pri postavljanju rada pa tako u kovčegu nailazimo na pigment u koji muzejski tehničar treba umočiti prste i ostaviti otiske na radu, sprej kojim se mora ponoviti autorova umjetnička akcija ili pak scenarij s jasnim uputama umjetnika za izvođenje performansa. Na ovakav način netko drugi dovršava kreativni čin koji je umjetnik započeo, što podsjeća na Duchampovu zamisao interakcije promatrača s njegovom Kutijom u kovčegu.
 
Ova izložba, nastala prema unaprijed određenom konceptu, predstavlja veći broj autora i skup je različitih likovnih poetika, što ju čini kompleksnom i slojevitom pa njezino iščitavanje podastire višeslojnu interpretaciju. Bez obzira na to, zajednički nazivnik koji je postavljen kao njezino ishodište prepoznaje se u različitim segmentima, ali i u izložbi kao cjelini.
 
Na izložbi će biti izloženi radovi umjetnika: Farah Atassi, Laëtitia Badaut-Hausmann, Jonathan Binet, Gaëlle Boucand, Louise Hervé & Chloé Maillet, Renaud Jerez, Pierre Labat, Christophe Lemaitre, Emilie Pitoiset, Elisa Pône, Julien Prévieux, Florian Pugnaire et David Raffini, Clément Rodzielski, Benjamin Seror, Shingo Yoshida.