Djelu Ludwiga van Beethovena, jedne od najznačajnijih figura cjelokupne zapadne glazbe, posvećen je koncert Orkestra Hrvatskog narodnog kazališta Split. Jednostavno nazvan Beethoven, koncert će se održati na pozornici splitskog HNK, u subotu 30. siječnja s početkom u 19:30. Orkestrom će ravnati maestro Alan Bjelinski, a solistica na klaviru bit će splitska pijanistica Vesna Podrug.
vrijeme: 30.01.2016.
Na programu su Peti (Carski) koncert u Es-duru i Četvrta simfonija u B-duru.
Beethoven se, nakon što je napisao Eroicu, više nije morao nelagodno ogledati. Stekao je sigurnost i znao da je uz rame s Mozartom i Haydnom. U svojim velikim djelima nije se više toliko opterećivao mišljenjem publike, pronašao je sigurnost novog puta. Ali morao se suočiti s novom prijetnjom - gluhoćom. Ipak, stvaralačka snaga koju je imao i neki imanentni optimizam koji je duboko usađen u strukturi njegovih simfonija, bili su jači i od bolesti, i od inertnih društvenih i glazbenih trendova, i od kritike i nerazumijevanja publike. Beethoven je znao da je na pravom putu.
Peti koncert u Es-duru, op. 75 oduševio je skladateljeve suvremenike. „Najoriginalniji, najinventivniji, najefektniji i najteži od svih postojećih koncerata“ pisao je Allgemeine Musikalische Zeitung. Svoj posljednji koncert za klavir Beethoven je skladao između 1809. i 1811. godine, znajući vjerojatno da ga, zbog uznapredovale gluhoće, neće moći osobno izvesti. Tako je i bilo. Praizvedba, kojoj Beethoven nije prisustvovao, održana je u Leipzigu, krajem 1811, a solist je bio Friedrich Schindler. Kvaliteta veličajnosti, heroizma, koji je naznačen već i izborom Beethovenovog herojskog tonaliteta Es-dura, možda je poticaj da ovaj koncert dobije nadimak Emperor (Carski). Djelo je posvećeno nadvojvodi Rudolphu, carevu bratu, ali nadimak koncertu nije nadjenuo sam Beethoven, nego njegov engleski izdavač, Johann Baptist Cramer. Glavne, snažne glazbene ideje iznesene su u opsežnom prvom stavku, koji zauzima polovicu ovog dugačkog koncerta. Dugi prvi stavak, simfonijskog opsega i herojskog optimističnog karaktera, nalazi olakšanje u romantičnom polaganom drugom stavku. Njegova melodija ponovo, poput improvizacije pijanista, izlazi iz prstiju, kao da se svaki sljedeći ton rađa bez nekog prethodnog plana. Pjenušava tema trećeg stavka naglo prekida uspavan kraj drugog stavka. Rondo: Allegro ma non troppo upravo je takav, ne prebrz, s elegancijom utkanom u njezinu glavnu rondo temu, koja u svojim punktiranim notnim vrijednostima nosi plesni karakter. Sam završetak, s nizovima ljestvica i nekoliko uzbudljivo ritamski izmaknutih akorda, donosi brz i efektan kraj. Mnogi suvremenici bili oduševljeni su ovim djelom, poput urednika Allgemeine Musikalische Zeitunga, Johanna Friedricha Rochlitza, koji ga je u svom tekstu nazvao “najoriginalnijim, najinventivnijim, najefektnijim, kao i najtežim od svih postojećih koncerata.“
Četvrta simfonija u B-duru, op.60, nastala je u ljeto 1806. godine. Praizvedena je na privatnom koncertu u domu princa Franza Josepha von Lobkowitza, Beethovenova zaštitnika, u ožujku 1807. Ona pripada onome što se označava Beethovenovim srednjim stvaralačkim periodom, čijom je inovativnošću utro put glazbi 19. stoljeća. Ta sloboda rasla je paralelno sa sve većom tehničkom lakoćom skladanja. U najvažnijim djelima iz ovog perioda, ponajprije u Trećoj i Petoj simfoniji, kao da je prokrčio put za djela manje radikalna, manje herojska, ali ipak nova, na možda suptilnijoj razini. Jedno od takvih djela je i Četvrta simfonija. Okružena dvjema divovskima, Trećom i Petom, ova simfonija uvijek je bila pomalo u njihovoj sjeni. Međutim, premda više lirska, i ona ima snažne poteze, velike kontraste, nagle i zanimljive zaokrete, kao npr. u početnim taktovima 3. stavka, gdje se šarmantnim frazama u nepravilnom ritmu suprotstavljaju misteriozne uzlazno-silazne figuracije po tonovima smanjenog septakorda sedmog stupnja B-dura u puhačima i gudačima. Doza tajanstvenosti, kao jedno od karakterističnih raspoloženja ove simfonije, počinje već spomenutim dugim i neobičnim uvodom, kakav Beethoven ne sklada ni u jednoj drugoj simfoniji. Osim misterioznosti, ova je simfonija protkana zaigranošću i duhovitošću, koje će se, nažalost, s godinama i sve većim zdravstvenim i drugim problemima, u kasnijim djelima sve manje čuti.
Opširnije
