U predstavi Deleted Messages iz 2004, koja se bavi fenomenima u kolektivnom kretanju, šest izvođača dijeli jedinstven prostor s publikom. Kao u karanteni, broj gledatelja kojima je dopušteno boraviti u prostoru ovisi o veličini prostorije – jedna osoba na tri kvadratna metra. Slobodno se krećući, sjedajući na pod, razgovarajući, plešući, propitujući, određujući vlastitu uključenost odnosno isključenost u stvaranje zajedničke dinamike unutar prostora, gledatelji kolektivnom akcijom određuju razinu interakcije, mijenjajući tijek pokreta izvođača kroz prostor, kolektivnu koreografiju izvedbenog tijela.
Redatelj: Goran Sergej Pristaš
Koreografi i izvođači: Pravdan Devlahović, Darija Doždor, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš
Dramaturg: Ivana Ivković
Glazba: Helge Hinteregger
Prostor: Marko Sančanin
Kostimi: Silvio Vujičić
Software: Daniel Turing
Predstava Liga vremena (2009.) otvara kompleksnu operaciju u vremenu. Ovaj rad je snovito-stvarno putovanje kroz budućnost prošlosti i prošlost budućnosti. U vremenu krize koje remeti sustave vrijednosti, predstava nudi imaginarnu stvarnost gradeći u duboko koncentriranom radu optimističnu ali i ironičnu odstupnicu. Posjetitelji iz drugih vremena i prostora okupiraju gledateljevu sadašnjost ukazujući na raznovrsnost svjetova koji su dio nas jučer-danas-sutra. Ponekad ozbiljno ozbiljne, ponekad namjerno duhovite, izmjene scena tvore paučinastu strukturu vječnog sna o osvajanju novih prostora.
Autori: Pravdan Devlahović (izvedba i koreografija), Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba i koreografija), Tomislav Medak (dramaturgija i izvedba), Goran Sergej Pristaš (režija), Nikolina Pristaš (koreografija), Zrinka Užbinec (izvedba i koreografija).
Suradnici: Helge Hinteregger i Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka), Tor Lindstrand (scenografija), Daniel Turing (software), Silvio Vujičić (kostimi), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla).
Solo me (2002) je solo za dva izvođača – koreografa. Riječ je o postavi u kojoj se dodiruju dva različita koreografska solo materijala, mišljenja, procesa… Iako su oba sola rađena individualno i mogu se tako izvoditi, zanimljivim se pokazuje upravo to supostavljanje, stapanje i prelamanje jednog materijala u drugome.
Solo u A-duru, op. 69 Pravdana Devlahovića inicira pitanjima definiranja prostora oko tijela i gledanog prostora minimalnim promjenama koje svojom elaboracijom postepeno inficiraju cijelo tijelo. Solo I to se više ne računa kao početak Nikoline Pristaš nastao je iz želje za tematizacijom započimanja. Razmišljanje o konstantnom vraćanju koreografije na njen početak, o koreografiji kojoj se svaki puta iznova bitno promijeni samo kvaliteta, a da ona uvijek ostaje slična sebi, dovelo je do ideje ispisivanja jedne koreografske rečenice u različitim koreografskim fontovima.
Koreografija i izvedba: Nikolina Pristaš i Pravdan Devlahović
Dramaturgija: Ivana Sajko i Goran Sergej Pristaš
Glazba: Ivan Marušić – Klif / Ludwig van Beethoven: Drugi stavak Sedme simfonije, op. 92 u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Lovre Matačića
Kostim: Silvio Vujičić
Dizajn svjetla: Miljenko Bengez
