Anita Parlov u Galeriji Cekao

Anita Parlov pripada onoj kategoriji umjetnika koji uvijek tragaju i vide stvari ispod površine. Od početaka svojih samostalnih izložbi, njezina je dionica kolorističke apstrakcije ukazivala na tu težnju za istraživanjem i empatičko-sinestetičkim doživljavanjem i interpretiranjem vanjskog i unutašnjeg svijeta. Lišene bilo kakve suvišne teorijske, intelektualističke ili ideologijske nadgradnje, slike Anite Parlov bavile su se finim emotivnim i mentalnim tkanjima u nama i oko nas, bile refleksom unutrašnjih emotivno-mentalnih procesa umjetnice.

U tom traganju za osobnom istinom koja nije bučna, manifestna, namještena, programirana i konstruirana, Anita Parlov počela je raditi na serijama slika vlastita lica, odnosno, autoportreta, u kombiniranoj tehnici. Digitalni fotografski zapis koji je kasnije još dorađivan drugim likovnim sredstvima nametnuo se u zreloj životnoj fazi umjetnice kao najčišći mogući umjetničin dijalog sa samom sobom, ali i drugim promatračima njezinih djela. Ti su se autoportreti u početku zvali 'Kalendar prirode', s referencom kako se radi o autoričinoj vlastitoj prirodi, kalendaru kao zapisu protjecanja vremena, a zapis je – slikaričino lice. Broj ili dan kalendara zamijenjen je finim mijenama raspoloženja koje se vide na umjetničinu iznimno karakternom i izražajnom licu, posebice očima.

Ciklusi autoportreta Anite Parlov nadilaze suvremenu ideju selfija, jer ona nimalo ne pati od te vrste (umjetnički legitimne) narcisoidnosti. Često si svatko od nas postavlja pitanje – barem oni malo misaoniji i osjećajniji među nama – tko zapravo živi iza tog našeg lica, i tko nas promatra kroz vlastite oči, ponekad upravo kao da sanjamo neku drugu stvarnost. Svaki je autoportret zapis jednog dana, trenutka, emotivno vrlo nabijenog momenta koji je ponekad tek prolazno raspoloženje, a ponekad sažetak cjelodnevnog osjećanja i stanja. To stvaranje osobne umjetničine emotivne i mentalne povijesti nosi bez sumnje snažnu terapeutsku, oslobađajuću komponentu, kroz proces rada u kojemu se otpuštaju teške emocije, sjećanja... i gdje ništa nije kao koncept unaprijed osmišljeno. Za raziku od serija autoportreta Cindy Sherman, u kojima se umjetnica obračunavala s društveno nametnutim ulogama i maskama koje žene svakodnevno nose privatno i poslovno, te istovremeno bila režiser, objekt i akter cijelog koncepta fotografija, Anita Parlov intimistički progovara o jednom vremenskom i emotivnom isječku života, nakon kojega više ništa neće biti isto. Ostat će u prostoru snova.

Ovo su radovi koji su potresni, tužni, divno sjetni, ali puni osobne snage i duboke umjetničine transformacije. Oni su autentični upravo koliko je autentično lice koje doslovno i metaforički svijetu pokazuje sama umjetnica. Iva Körbler