'Ana Hoffner u performativnom radu 'Was ist kunst?' otkriva porijeklo pojave u suvremenoj umjetnosti nazvane lecture performance gdje predstavlja medij koji sama ekstenzivno koristi i prije razotkrivanja njegovog porijekla. Parafrazirajući autoricu - lecture performance - forma dovoljno recentna da njen prijevod zvuči u najmanju ruku nezgrapno - performans predavanje - nastaje zbog nedostatnosti osobnog / biografskog kao jedinog elementa umjetničkog/performerskog izraza te se tako uz osobnu ispovijest uključuje i istraživanje. Amalgam koji time nastaje sadržava legitimitet znanstvenog rada, pa se time bolje uklapa u suvremeni, kapitalistički oblik proizvodnje. Ovu metodu koristi u sva četiri rada izložena na izložbi 'This is not walking, it's a getaway'. Time, osim što strategiju reanactmenta (ponovnog izvođenja) koristi kako bi se referirala na povijesne performanse, ona citira i vlastiti rad te tako perpetuira trenutak sadašnjosti. Nije na odmet podsjetiti da je Anin rad (auto)refleksivan na više osobnih i teoretskih nivoa.
Kroz niz performansa većinom naslovljenih prema originalnim nazivima radova koje parafrazira, 'I'm too sad to tell you, Bosnian Girl!'; 'Was ist Kunst - a Product of Circumstances?'; 'Movement, Privatised'; 'Transitional Europe', Ana nas polaganim uvođenjem, koristeći teoretski diskurs, umiruje uvjeravajući nas kako smo puki/e promatrači/ice dok nas ništa, osim prethodnog iskustva njezinih radova, ne može pripremiti na intenzitet koji slijedi.
Radeći razliku između performativne prakse i performativiteta, Ana se nadovezuje na rane performanse pristupajući publici kao emancipirani objekt koji govoreći postaje subjektom. No ona nije benigni subjekt zapada kao primjerice Bruce Nauman koji predstavlja civilizirani otpor heteronormativnim pravilima tadašnjeg društva, ona koristi strategije agresivnog subjekta istoka koji grize, šamara, namjerno ugrožavajući sebe i druge. Kroz temeljitu analizu, politički se i emotivni naboj intenzivira do vrhunca kada Dr. Jackley postaje Mr. Hyde a Ana preuzima ulogu opasnog istoka koji, kako kaže, rušenjem Berlinskog zida nestaje iz političkog diskursa ali ne i iz svijesti ljudi, čak i onih koji to nikada ne bi priznali.
Anin rad je refleksivan ali ne i didaktički jer usprkos informativnosti propušta mnoge poveznice koje vode slijed misli i očekuje razumijevanje odnosno zadržava pravo na povlačenje od komunikacije. Koristeći, kao svoj materijal, gotova umjetnička djela Ana osim funkcije umjetnice koju ostvaruje kroz izvedbu i kontekstualizaciju istih preuzima i ulogu kritičarke umjetnosti i društva.' Iva Kovač
