vrijeme: 15.09.2011. 20,00
mjesto: Zagreb; Galerija Karas, Praška 4
Ovaj život je bolnica gdje je svaki bolesnik opsjednut željom da promijeni postelju… početni je stih Baudelaireove poeme 'Bilo gdje izvan ovoga svijeta' (N'importe où hors du monde) koji je poslužio Aleksandru Bezinoviću kao osnovna ideja i misao vodilja pri osmišljavanju novog ciklusa slika. Poema također čini sukus ozračja koje vlada radovima, a koji zrači omamljujućim, ljepljivo mističnim dojmom nostalgije i žudnje za nekim sretnijim vremenima i dalekim prostorima s jakim okusom misterioznosti.
Nota poveznica ciklusa bi se jednostavno mogla svesti na sintagmu u potrazi za srećom koja je uvijek negdje drugdje i uvijek nam zamalo izmiče kroz prste; za koju smatramo da se nalazi na drugom dijelu zemaljske kugle u nekoj dalekoj egzotičnoj zemlji s palmama i plamencima (slika Izgubljeni raj). No, autor nam sugerira da i u najljepšim, idealiziranim predjelima, kao i u životu, uvijek postoje klopke u koje svi lako upadamo. Kao što često bivamo nesretni kada nam se ostvari neka želja jer je osjećaj sreće tako površan i kratkotrajan…
Slikarstvo Aleksandra Bezinovica hermetično je i zasićeno simbolima te bez poznavanja posebnih autoru bitnih kodova teško se moze dešifrirati.
U širem smislu, Aleksandar se u svojim radovima bavi traženjem smisla ljudskog postojanja smještajući svoje fantomske figure u nadrealne, metafizičke prostore, zapravo bjegove od sive i surove stvarnosti. Iako figurativno, ono je slojevito i kompleksno kao i sama osoba autora, a čita se poput rebusa pri čemu se bogati semantički sklopovi odmataju u mnogim slojevima značenja. Citati i natpisi koje autor upisuje u strukturu platna pridonose dojmu misterioznosti te navode na očitavanje cijelog niza asocijacija kojima radovi zrače. Taj se dojam još više potencira uporabom patiniranih metalnih listića kojima autor oblaže pozadine slika, postižući time nestvarno mističnu, transcendentalnu atmosferu srednjevjekovnih ikona i sakralnih slika. Svojim nestalnim reflektirajućim karakterom, te pozadine odaju dojam dematerijaliziranog prostora koji rastače sve naslikane likove i predmete u sveprožimajuću žitku, fluidnu masu…
Njegujući prepoznatljiv slikarski vokabular prepun vlastitih simbola kojima nas promptno uvodi u najdublje sfere svoga bića, ovaj osebujan autor poveo nas je na duhovno putovanje bar na trenutak negdje izvan ovoga svijeta. Iz predgovora Ivane Gabrić
