Ada Ardessi i Iva Pevalek izlažu u Grožnjanu

***
Ada Ardessi:
LA DISTANZA DELLA TERRA
samostalna izložba fotografija
 
U Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan, Ada Ardessi prvi puta odaje počast rodnom kraju samostalnom izložbom fotografija. Uz to obilježava pedeset godina bavljenja fotografijom. Njene fotografije obilježava slikarski humanizam i tišina ironije. Iza svakog snimka stoji pokušaj osmjeha, laganog, koji štiti fotografije nenametljivog tumačenja izvještaja o odnosu sa realnošću.

Izbivanje iz domovine pokazuje tridesetak crno bijelih vizija, krajolika i portreta prikupljenih tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Izbor koji nudi posjetiteljima, okuplja najreprezentativnije slike iz domovine Ade Ardessi koje su joj važne još iz perioda odlaska iz domovine da bi postala fotograf u Milanu u kojem živi mnogo godina.

Autorica Istru vraća tadašnjoj svakodnevnici, ženama, starcima, izrazima lica i čekanju, pukotinama vremena koje objektiv Ade Ardessi želi zaustaviti. Ova zbirka pokazuje veliku empatiju, osjetljivost, stalnu pažnju prema formalnim životima ljudi što ju neprestano interesira a u konačnici osobnu radoznalost. Udaljenost od domovine, i uz mali broj radova, ne prikriva ni na koji način to što ju je ta zemlja naučila. Svaki klik fotografskom kamerom, bez kontrasta, dokazuje: iskustvo i improvizaciju, sudjelovanje i nevezanost, blizinu i objektivnost.

Na njenom putu, fotografija je čin mjerenja koji određuje udaljenost između onoga što oko vidi i što oko pamti, u vječnoj suspenziji vremena. Ovdje, tlo Istre nikad se ne mijenja. Istra postaje stanje. Teritorij se pokazuje kao priča o zemlji koja nikad potpuno ne okreće stranicu jer je ispisana na dugom papiru: vremenu.

Udaljenost od domovine inicira čvrsti izbor crno – bijelih snimaka do sada neobjavljivanih. Njihov sadržaj istarsku situaciju ponovno oživljava po redoslijedu stvari; suvremeni pogled na ovoj izložbi daje im novu snagu tako da postaju sučeljeno dojmljive, kontrolirano iznenađujuće. Iza objektiva, pogled Ade Ardessi jest ponovljeno simultano priznanje, kapacitet opisivanja koji u djeliću sekunde pročišćuje sve komponente snimaka.

Kompaktnost crno – bijelog, svakom liku, svakom prokletstvu, alatima ili ruševini utisnutoj na film, nudi precizan dojam čvrstoće. Rubovi fotografija pojavljuju se netaknuti, izravno iz prošlosti, nudeći postojanje kao da nikada nije pretrpjelo prekida. Detalji oblika, kao izgubljeni trenuci, sjećaju na realnost koja je vremenom mutirala i koju je moguće naći jedino na motivima rasprostrtim na površini fotografija. Svaka fotografija zadovoljava određene, imaginarno organizirane sekvence koje daju odraz oblika, ovjekovječenih bez zamagljivanja, sjena i tragova povijesti koja ostaje nepoznata. Upotrebljavajući fotografski medij, Ada Ardessi bilježi integralnost krajolika, oslobođeno od bilo kakvog formalnog reda ili estetske domene. Portreti, više nego što oblikuju vizualne efekte, u očekivanju dopadanja od strane promatrača, inzistiraju na kodifikaciji jezika, na sintezi jedne vizije. Iza objektiva Ade Ardessi otvaraju se perspektive, likovni ritmovi i pejzaži. Svaki kamen, gesta, bora i grimasa je kutak osobnog, spremnog postati kolektivni portret obitelji u selima i gradovima Istre. Od St. Vinčente do Šterne, od Oprtlja do Motovuna, od Grožnjana do Buja fotografije nemaju potrebu nositi ničije ime ali imaju u sebi povijest jednog identiteta, priču o jednom određenom teritoriju određenom ali još uvijek čarobnom. To je zemlja Istre: točka pogleda koja se elegantno, u svjetlu horizonta, daleka, smiješi. (Ginevra Bria)

***
Iva Pevalek:
SILUETE
samostalna izložba
 
Drska poetika memorije Veoma neobičan pristup likovnom promišljanju nudi Iva Pevalek. Pred nama je niz asocijativnih silueta izvedenih na jednobojnoj pozadini. Iako unutar serije nalazimo nekoliko pristupa tretmanu podloge, autorica nudi zaokruženu cjelinu. Već u prvom susretu s ovim radovima potrebno je razlučiti dojmove: da li otpisati radove zbog snažnih tonova podloge na rubu uobičajenog ukusa ispod nejasnih silueta ili se upustiti u iščitavanje oblika. Na ovoj, od strane autorice iniciranoj, nesigurnoj percepciji izgrađena je zanimljivost ovih radova.

Kompozicije većine radova funkcionalne su i naglašavaju sadržaj. Poneka necentriranost u kombinaciji s detaljima rubnih područja u službi je dramaturgije radova. Umjetnica ne poštuje tehnološku dosljednost. Područja bogate teksture u provokativnom su neskladu s jednakomjernom podlogom čiju razrađenost autorica zamjenjuje snagom tona. Time problematizira dvodimenzionalnost plohe. Tu su dva plana, jedan razigran, bogat tonskim gradacijama te drugi sasvim jednakomjeran. Oba su plošna. Radove možemo doživjeti kao ideogramske napukline koloriranih zidova. Kao ostatke neoljuštenih freski.

Nadrealistički dojam osnažuju neke čitkije poruke oblicima. Autorica siluete koje prikazuje stavlja u znakovite odnose. Tu su memorijske naznake roditeljstva, međuljudskih odnosa, reminiscencija iz djetinjstva. Na trenutak nam se čini da smo na posljednjoj večeri ili da je motiv komunikacija osobe i bića s krilima. Autorica nudi naznake socijalnih odnosa. Iako su one ciljane, uspijeva izbjeći stripovske konotacije. Intrigira nas bojama, tonovima podloga. Poput street  arta, motivi bi mogli biti izvedeni kartonima poput tapiserije. U kasnijim susretima s istim radom, postaje svejedno da li je autorica oblike izvlačila iz strukturirane podloge ili ih je nanosila na monokromnu pozadinu.

Ova dihotomija podloge i oblika bogatih teksturama izaziva promatrača. Autorica ne definira ambijent. To dodatno intenzivira doživljaj i radovima daje bezvremenski dojam zaustavljenog trenutka. Dubioznost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Od toga ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika ili promatrača i djela.

Radovi pred nama propituju zapadnu racionalnost. Upozoreni smo da nam je život blokiran društvenim konvencijama i konformizmom. Osvrćemo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost daje glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora a nama nudi tablete za umirenje. Alter postmodernizam donosi nov način gledanja na svijet koji preispituje uvriježene pretpostavke. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. Iva Pevalek pred promatrača postavlja zadatke. Većina njih tražiti će oblike te će biti zadovoljena količinom ovisnom o individualnoj maštovitosti.

Ovaj niz radova vodi nas u perceptivno stanje iznenađenja: dojmovi osciliraju između nelagode i interesa za slijed. Prisutna je energija dobra i zla. Pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Situacija je napeta i puna pasivne, pritajene dramatike. Ovaj likovni projekt progovara i o drami sazrijevanja. Možemo zaključiti da su pred nama izresci niza socijalnih situacija koje ne moraju biti nježne. Osobno je pretvoreno u arhetipske znakove. Umjetnica nas izaziva nudeći nam aluzije. Percipirajući ovaj niz radova dekodiramo ideju o nestalnosti oblika. Autoričina osobna ispovijed preklapa se sa suvremenim filozofsko – fizikalnim postignućima. Osvješćivanje spoznajom o mijeni, vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autorica ritam mijene spaja s osobnim doživljajem i nudi ga na iščitavanje.

Iva Pevalek sumnja. Nižući ili komponirajući siluete tijela, poštujući sumnju, istražuje ambivalentnost motiva. Problematiziranje se događa na nivou sadašnje realnosti autorice i njene prošle realnosti filtrirane varljivom memorijom. Ovaj postupak dopušta njenoj sumnji da propita vlastitu poziciju. Jer, sumnja nosi ideju promjenjivosti. Transmisirajući viđeno i doživljeno, odlučuje se za zamućivanje motiva. Ovo bi se moglo tumačiti interesom za likovni izraz koji prestaje biti podražavanje realnog. Na neki način ona želi izmjestiti umjetnost iz njenog kulturnog i urbanog konteksta. Ona realizira čin odbijanja građanskog tretmana umjetničkog djela. Time istražuje smisao i svrhu umjetničkog čina.

Većina figura su depersonalizirane. Ova tijela svojevrsni su kontrapunkt kozmetički obrađenima, koja viđamo u medijima i koja podliježu trendu mladog i lijepog. Tijelo govori o našem unutarnjem stanju ili glumi željeno. Iva Pevalek tijelu oduzima osobnost i kreće ka oblikovanju znaka, znakovnih asocijativnih kompozicija. Oduzimajući tijelu njegovu materijalnost, daje mu memorijom umrljanu sjenu. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku sjećanja. Čini nam se da Iva Pevalek posprema osobnu povijest. Emotivni naboj progovara kroz izbor i kroz pristup motivima. Pred nama su doživljeni trenuci. Prisutan je stav umjetnice koja želi podijeliti spoznato. Ona inicira igru s promatračem. To postaje ostvarivo uporabom opisanih likovnih intervencija. Autorica namjerno miješa igru i elemente igre. Možemo ih čitati kao dnevnik simulakruma.

Iva Pevalek otkriva poeziju pamćenja. Ovaj instinktivan pristup interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. Ona poštuje osobnu povijest. Djelo čini svojim, individualnim povijesnim predmetom. Imamo dojam određene strogoće autoričinog pristupa svijetu oko sebe. To je uočljivo na nekim temama i na kanoniziranom pristupu oblikovanju. Cijelom procesu medij je sjećanje. Iva bilježi situacije koje su izgubile realnost. Ona je svjesna da do njih sada vodi novi put, put pogleda. Taj pogled nova je stvarnost, koja je ponuđena i promatraču. Promatrač u novu stvarnost može naseliti osobno: svoja sjećanja, svoje osjećaje. (Eugen Borkovsky)