Željko Beljan: Benjamin, 2021.

'Rad BENJAMIN (inače moje nesuđeno ime koje su mi roditelji zamalo nadjenuli, a obično se daje najmlađem sinu) prostorna je instalacija u kojoj se bavim nestalnošću i promjenjivošću (vlastitog) identiteta, propitujući pritom položaj ručnog rada u suvremenoj umjetnosti.
Rad se sastoji od cerade na kojoj sam obostrano u tehnici veza izvezao motive iz obiteljskog fotoalbuma, maski napravljenih u tehnici čvoričanja i tapiserija u tehnici tkanja na tkalačkim okvirima, koje prikazuju dekonstruirane autoportrete sa službenih dokumenata, gdje su boje i uzorci preuzeti s artefakata iz moga djetinjstva (džempera koje je izradila moja baka, deka…). Svim me navedenim tehnikama naučila majka.
Postav rada donekle podsjeća na postav izložaka u etnografskom muzeju. Takvi izlošci uvijek na neki način prikazuju fikciju, s obzirom na to da su izmješteni iz vremena u kojemu su se koristili i „zarobljeni“ u suvremenosti koja je iz njihove perspektive zapravo budućnost. Što se mojih izložaka tiče, za njih kažem da su „etnografsko-znanstvenofantastičnog” karaktera, jer samo djeluju kao dio etnografske zbirke, dok su ustvari djelomično fiktivni, odnosno produkt vlastitog subjektivnog narativa.
U radu se na primjeru vlastitog života bavim tipiziranim ulogama, odnosno poslovima koje sam radio do upisa na Akademiju (prodavač, komercijalist, konobar). Upravo me promišljanje o tim ulogama dovelo do Bahtinovih teorija karnevala i groteske, Batailleovog pojma bezobličnog i multipliciranog subjekta Deleuzea i Guattarija. Takav je subjekt nužno fragmentiran i nikada nije fiksan ni dovršen, pa tako sve dijelove moje instalacije prati namjerno nedovršen karakter, s ostavljenim koncima, vunom, papirnatim mustrama, svime onime što bi klasični tradicionalni ručni rad pokušao sakriti.' /Željko Beljan