Zdenko Šlibar: ''transFuzija''

Radno vrijeme Galerije:

utorak - četvrtak  9 - 14h
petak 13 - 19h
subota, nedjelja 10 - 17h
ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno
 
Zdenko M. Šlibar: transFuzija
Arhetipske figure u keramici i metalu

Naslov izložbe transFuzija upućuje na dvostruki proces koji obilježava kiparski opus Zdenka M. Šlibara. S jedne strane riječ je o fizičkoj fuziji keramike i metala - lomljivog i trajnog, poroznog i čvrstog, krhkog i otpornog. S druge strane, prisutna je simbolička transfuzija: prijenos arhetipskih obrazaca, povijesnih iskustava i unutarnjih stanja u tijelo skulpture. Smisao se ne nanosi izvana, nego se oblikuje iz same strukture djela - iz odnosa mase i praznine, težine i ravnoteže, punine i reza. Čak i kada su lišene jasne naracije, ove skulpture komuniciraju s promatračem svojom fizičkom prisutnošću, sugerirajući tih, ali intenzivan dijalog.

U Šlibarovoj kiparskoj praksi materijalnost i forma čine nerazdvojivu cjelinu. Materijal u njegovu radu nije neutralan niti podređen unaprijed zadanoj ideji; on je polazište i sugovornik, aktivni čimbenik oblikovanja. Razbijeni fragmenti šamotnih kalupa, vareno željezo i ostaci odavno završenih industrijskih procesa zadržavaju tragove svoje prethodne namjene, no istodobno bivaju izuzeti iz logike proizvodnje i preneseni u prostor kiparskog promišljanja. Iz tih materijalnih krhotina nastaju figure koje ne ilustriraju stvarnost, nego je kondenziraju u znakovite oblike.

U tom se kontekstu pojavljuju Ratnici, Samuraji, likovi iz povijesnih i mitskih slojeva kolektivne memorije, ali i transformirani predmeti svakodnevice, lišeni izvorne funkcije i preusmjereni u suptilnu, često satiričnu kritiku društva. Te figure ne pripadaju određenom vremenu ni prostoru; njihov se identitet gradi u dodiru materijala, geste i forme, kroz napetosti koje nadilaze pojedinačno i aktualno.

Šetnja izložbom započinje susretom s artefaktom: keramoskulpturom jaja na hrđavim tačkama, znakovitim simbolom potencijala i neizvjesnosti - obećanjem nastanka koje istodobno postavlja pitanje o onome što će se iz njega izleći. Izložbeni put zatvara jabuka koju kipar „otvara“ metalnim otvaračem za konzerve, puštajući iz njezine tamne unutrašnjosti nepoznati sadržaj u svijet. Između ta dva pola - začetka i oslobađanja; zatvorenosti i otvaranja - niže se čitav niz figura i prizora: leptiri zarobljeni u krletkama, sjajne srebrne ptice koje streme visinama, žene reducirane na trokutaste forme, mušketiri, dvorci, samuraji i ratnici, ali i kolo sreće koje se, barem za neke, uopće ne okreće. Ti motivi ne tvore linearnu priču, već asocijativno polje u kojem se prepliću osobno i kolektivno, stvarno i imaginarno, ozbiljno i ironično.

Šlibar svoj kiparski postupak gradi kontinuiranim istraživanjem odnosa između forme, materijala i značenja. Sustavno ispituje granice, otpore i mogućnosti metala kao kiparskog medija. Spajanjem metala i keramike te uključivanjem pronađenih ready-made elemenata, skulptura se oblikuje iz napetosti između oblikovanog i zatečenog, između autorske intervencije i postojećeg oblika. Minimalnim, ali preciznim zahvatima, zatečeni fragmenti gube status funkcionalnog ostatka i ulaze u polje simboličkog. Njihova nova uloga ne proizlazi iz transformacije u prepoznatljiv oblik, nego iz promjene odnosa: prema prostoru, prema drugim elementima skulpture i prema promatraču. Na taj se način materijalni višak nastao nakon proizvodnog procesa preobražava u nositelja značenja, a skulptura postaje mjesto u kojem se tehničko iskustvo pretače u izražajnu, autonomnu formu.

Konkavno-konveksni ritmovi ploha te napetosti između masa i praznina, stabilnosti i krhkosti, tvore oblike koji ostaju čvrsto ukorijenjeni u iskustvu stvarnosti i otvoreni suptilnoj društvenoj kritici, a istodobno dosljedne autonomiji same forme. Upravo u toj ravnoteži između izražajne ekonomije i formalne složenosti očituje se kontinuitet Šlibarova kiparskog mišljenja.

U vremenu informacijskog zasićenja i vizualne buke, ove skulpture ne nude odgovore na dublja filozofska pitanja. One ne objašnjavaju - one postoje. U toj gotovo asketskoj prisutnosti, u svojoj težini, materijalnosti i trajnosti, postaju točke prijenosa: između fragmenata i cjeline, unutarnjeg i vanjskog, prošlog i sadašnjeg. transFuzija se ne zaustavlja u formi - ona se nastavlja u susretu s promatračem.

Elizabeta Wagner