Dugometražni dokumentarni film 'Biti u rodu s Johnom Malkovichem' Luke Mavretića, koji u četvrtak, 23. travnja, na ZagrebDoxu imao svoju hrvatsku premijeru, filmsko je putovanje oca i sina u kojemu jedna obiteljska anegdota prerasta u toplu i duhovitu priču o obitelji, identitetu i nasljeđu.
vrijeme: 23.04.2026. -
mjesto: Zagreb
Nakon što postane otac, redatelj odlučuje razriješiti odnos s ocem pa njih dvojica kreću na put potaknut obiteljskim mitom o mogućem srodstvu s holivudskom legendom, na kojemu susreću razne likove, od starog farmera i dvojnika Johna Malkovicha do svećenika i voditelja podcasta.
Redatelj kaže kako je potencijalno srodstvo s Malkovichem bila anegdota koja je kružila po obiteljskim druženjima otkad zna za sebe, a najčešće je tu temu započinjao njegov djed.
„Kad sam bio mali, svaki film te holivudske legende shvaćao sam kao neko obiteljsko blago. Sad kad gledam unatrag, nije nemoguće da je pomisao o mogućem srodstvu utjecala da se zaljubim u filmsku umjetnost i da kasnije studiram dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti ”, rekao je za Hinu.
Od početka rada na projektu znao je da potraga za potencijalnim dalekim rođacima neminovno otvara i neka pitanja za najbliže, pri čemu je trebalo otkriti svoju intimu, što je uvijek zahtjevno.
„Odrastao sam u domu u kojem sam nerijetko znao čuti rečenicu 'ne moraju svi znati što se događa kod nas' ili nešto slično. Priznajem, ne sjećam se više te rečenice, a i očito je da sam je zaboravio, sudeći barem prema ovom vrlo osobnom dokumentarcu”, napomenuo je.
„Uostalom, već petnaestak godina pišem i objavljujem poeziju temeljenu na subjektivnim osjećajima i doživljajima pa mi iznošenje intime nije potpuna novost, ali filmovi se gledaju više nego što se čita poezija. Zato je ovo ipak nova razina života poput otvorene knjige, čak i za mene”, dodao je.
Za oca kaže da mu je po tome jako sličan, kao i po još mnogočemu - i on je književnik s nekoliko desetljeća uspješnog stvaralaštva i za obojicu je pisanje bilo način nošenja sa životnim preokretima, a sada su neki od njih postali i filmski preokreti. „Obiteljske poteškoće iz prošlosti koje smo prije samo pregrmili ili preživjeli, sada smo zajedno obradili.”
„Neki su gledajući film dobili dojam da smo se jedan drugome vratili u život, odnosno da nismo imali kontakt godinama, što zapravo nije istina. Uvijek smo dijelili život, uz neke kraće, ali bolne pauze u kontaktu, ali i kad si s nekime u konstantnom društvu, može se dogoditi da neke stvari završe pod tepihom”, rekao je.
Od prve stranice teksta i prvih natječaja do svjetske premijere, na filmskom festivalu u Krakovu, prošlo je pet godina, no redatelj smatra kako je dokumentarce i inače teško promatrati kroz prizmu dana snimanja - proces pronalaska financiranja prvi je korak, a on nerijetko traje i do samog završetka filma.
Dokumentarni film nastaje i dok se ne snima
Specifičnost dokumentaraca vidi i u promjenama koje se kroz priču događaju kod likova, a koju se ne može zatražiti kao kod glumaca, već se mora pričekati da se dogodi. „Tako se na neki način dokumentarni film snima i dok se ne snima, život likova se odvija i bez kamere.”
Na pitanje je li na kraju u rodu s Malkovichem, redatelj kaže kako se podaci o tome svode na nekoliko starih papira, ali to je zapravo i manje bitno jer je film spojio dvadesetak rođaka koji se prethodno nisu poznavali.
„Ono što je posebno zanimljivo je da srodstvo nije stvar dokaza nego osjećaja, povjerenja ili vjerovanja. Za bližu obitelj nikad se ne zapitamo jesmo li zaista u rodu, živimo s tim uvjerenjem, a slično vrijedi i za daljnje veze - svim dalekim rođacima koje je ovaj film spojio zasvijetlile su oči kad su se upoznavali uz zaključak - pa mi mora da smo u rodu”.
„Postoji nešto fenomenološki utkano u ljudima da se vole pronalaziti u drugima, u sitnim krvnim zrncima, pa makar ih i izmislili”, ustvrdio je.
Film je prvi put prikazan u Krakovu, što mu je kao debitantu bilo vrlo izazovno. „Rad na osobnom filmu može biti vrlo zasljepljujući, stvaraš nešto za publiku, ali prvenstveno izlazi iz jedne neobične i naizgled sebične potrebe da se baviš sobom.”
Do tada, osim producentice Anite Juke i autorskog tima, nije imao potvrdu da je tema zanimljiva ili da je film 'na mjestu', no kaže kako ga je prva publika opustila i odbacila neke mladenačke, uobičajene sumnje, uz par lijepih komplimenata koje je na festivalu dobio kroz Q&A.
„Krakov je krasan festival i u svijetu dokumentarnog filma vrlo prestižan, bila je čast tamo se predstaviti”, istaknuo je, dodavši kako sa ZagrebDoxom ima dugu povijest kao vjerni gledatelj, ponekad je sa suprugom znao pogledati više od dvadeset filmova po izdanju, pa mu sudjelovanje izaziva „poseban osjećaj”.
Najavio je da, nakon zagrebačkog festivala gdje je na rasporedu i u petak, film kreće u kino distribuciju - prikazat će se u zagrebačkom Kinu Forum, velikogoričkom Pučkom otvorenom učilištu, dubrovačkom Art kinu Visia, karlovačkom Kinu Edison i Centru za kulturu Čakovec. TV premijeru imat će na Hrvatskoj radioteleviziji.
Direktor fotografije je Marinko Marinkić, montažer Ivor Šonje, a glazbu potpisuju Ozren K. Glaser i Marco Germini, a producent 4Film. (Hina)
