Veliko natjecanje dugometražnog filma Animafesta 2026.

Listu nezaobilaznih atrakcija otvara Samurajska balerina - pariška zvijezda u cvatu, novi film Gora Taniguchija, redatelja hita One Piece: Crvena (2022), koji u Zagreb stiže osobno predstaviti ovu priču pariške belle époque i japanskog razdoblja Meiji. Radnja koja počinje u Yokohami 1907. gostovanjem europskog baletnog ansambla, nastavlja se 1912. kada djevojke Fujiko i Chizuru isprati u francusku prijestolnicu gdje se prva nada postati slikaricom zapadnog stila, a druga, inače majstorica tradicionalne borilačke vještine naginata, balerinom. Obje ambicije u suprotnosti su s obiteljskim planovima koje ih vide prvenstveno kao buduće supruge pa je Samurajska balerina fabula o sukobu i prožimanju tradicije i modernosti, sazrijevanju i upornoj borbi za vlastite snove u suprotnosti s "tvrdom" stvarnošću, emigraciji i pripadanju, poduzetnosti i uspjehu u stranom svijetu, nadilaženju granica i ljubavi prema umjetnosti te pronalasku vlastitoga "glasa" u vrtoglavim godinama europske povijesti. Istovremeno, film postavlja i ozbiljna pitanja orijentalizma i okcidentalizma - kolonijalnog ili nekritičkog pogleda na Drugoga kakvim su obilježene podjednako zapadne i japanske fascinacije, stereotipi, zablude i površne imitacije. Film osvaja i prikazom samoga plesa, oblikovanim uz pomoć motion capture snimki profesionalnih balerina, kao i oživljenim slikarskim platnima u odmaku od tradicionalne anime manire. Scenarij filma koji se upravo na Animafestu prvi put prikazuje izvan Japana djelo je Reiko Yoshide (proslavljene filmovima Tihi glas / Silent Voice, Jaši svoj val / Ride Your Wave i Unutarnje boje / The Colors Within), dok dizajn likova potpisuje Yu Yamashita (Kikina dostavna služba).

Svjetsku premijeru imat će, pak, urnebesna brazilska humorna drama Kurvin sin u čijem će autorskom timu (Erica Maradona, Otto Guerra, Sávio Leite, Tania Anaya) oštro oko prepoznati još jedno veliko ime - ono Otta Guerre, legendarnog južnoameričkog strip-umjetnika i animatora, pionira tamošnje nezavisne scene. Naslovni protagonist Kurvinog sina Išmael svestrani je serviser, djevac i sin prostitutke Marije Tereze koja u gradiću Veredas vodi bordel. Išmael bježi iz rodne sredine kako bi pronašao oca, a dok u vesternskoj / road movie avanturi prelazi pustinjsku cestu prema moru društvo mu pravi tronogi pas s kojim susreće ansambl različitih likova. Neposredan i gritty u skladu s grubošću ambijenta koji prikazuje, dinamično raskadriran, u crtežu mahom crno-bijeli (s upotrebama žute, crvene, plave, smeđe i ružičaste kao filtera), Kurvin sin verbalno je duhovit zahvaljujući ponajprije govorećem psećem pratitelju i njegovom dopadljivom, ciničko-stoičkom karakteru, ali i ironičnim razmjenama ljudskih likova. Također je, međutim, i film samospoznaje i sazrijevanja - osuvremenjeno čitanje Melvilleova romana kao potrage za korijenima i identitetom, tj. za hrabrošću da se iz zagušljive postojbine otisne na vlastiti put, ali da joj se jednom, oplemenjena duha, i vrati.

Jedna druga, francusko-belgijska Odiseja jednog maslačka japanske autorice Momoko Seto, botaničko-kozmičko je, hiperrealističko poetsko putovanje ostvareno računalom 3D animacijom, dokumentarnim snimkama i time lapse fotografijom. Dugometražni debi redateljice televizijskih i znanstvenih filmova ekološkog predznaka, ujedno je i postapokaliptični putopis s dalekog planeta inspiriranog našim vlastitim - više od dopadljivog prirodoslovno-avanturističkog rada uspjelog dizajna likova i uvjerljive karakterizacije poosobljenih maslačkovih sjemenki, film je i maštoviti SF nastao nesvakidašnjom perspektivom na poznato. Osim uzbudljivim doživljajima u različitim staništima i atraktivnim, nerijetko "fotorealističnim" vizualima koji ga i čine isključivo kinofilmom, Odiseja jednog maslačka pripovijeda i zvučnom slikom Nicolasa Beckera - od sjetnih udaraljki indonezijskog ansambla, preko elektronskih zvukova, do free jazza, orkestralne glazbe i valcera, ali i "vjetrovito-fućkajuće-mrmljajućeg" glasanja maslačkovih sjemenki.

Španjolca Alberta Vázqueza, strip-autora i animatora svjetskog "formata" te trostrukog dobitnika nacionalne nagrade Goya, može se smatrati modernim animafestovskim klasikom jer je u Zagrebu već prikazao dva dugometražna i tri kratkometražna filma. Ne treba stoga čuditi što će vjerna festivalska publika osjetiti stanoviti déjà-vu kada u ovogodišnjem dugometražnom natjecanju ugleda naslov Decorado. Priča je to o nezaposlenom i paranoidnom sredovječnom mišu koji počinje osjećati kako živi na filmskom setu (u scenografiji, mizansceni, tj. decoradu) te ostavši bez najboljih prijatelja odluči pobjeći iz svijeta u kojem svime upravlja kompanija Alma. Njegova supruga, crtačica u kreativnoj krizi pod utjecajem Vile Depresivke, zabrinuta je zbog skore deložacije i razmišlja o razvodu. Vázquez je slavu stekao temeljnim postupkom sljubljivanja slatkih okruglastih likova velikih očiju i njihovih uznemirujućih djela, odnosno diznijevsko-mijazakijevski idiličnog ambijenta i makabričnog života, u ironijskom ključu visokog intenziteta i brze izmjene brutalnih dosjetki, ali i iskrenih emocija, suosjećanja i zagovora slobode. Riječima samog autora, Decorado je film o krizama zdravlja, rada i socijalnog isključivanja koje vode krizi identiteta. Slobodu stoga valja potražiti u ljubavi i prijateljstvu, odnosno u nama samima.
 
Treće sudjelovanje kvebeškog umjetnika Félixa Dufour-Laperrièrea u Velikom natjecanju dugometražnog filma iznenadit će poklonike njegovih prethodnih, dokumentarno-etnografskih i esejističkih, angažiranih filmova stanja obilježenih crnilom tuša na papiru, jer je Smrt ne postoji likovno bogat 2D film s realističkim fizionomijama, ali i osobitim postupkom kolorističkog pretapanja likova s pozadinama, odnosno ambijentima u kojima se nalaze, a koji su i sami dani u začudnim bojama (npr. crveno-bijela šuma i lajtmotivska pozlata). Uz to, dinamična promjena perspektiva (ono što bismo u igranom filmu zvali radom kamere), kao i asocijacije na ponajbolje europske grafičke romane, dodatno podcrtavaju vizualnu virtuoznost. I fabula, koja prati bijeg i samoispitivanje revolucionarke Hélène nakon tragične akcije, nešto je čvršća od onih iz prethodnih filmova, premda i dalje na razmeđu realnog i zamišljaja - snoliko-hipnotička, filozofska, bremenita slojevitim simbolizmom i organskim animiranim metamorfozama (vukova i ovaca, ptica, cvijeća, mrtvih prijatelja, krvi ili same junakinje koja u šumi susreće i mlađu verziju sebe). Ustvari, fabula se u cijelosti može shvatiti kao psihološko-politička alegorija, produljena sekvenca sna koja je ujedno i (sasvim novovalni) esej - promišljanje o individualizmu i kolektivizmu, osobnoj cijeni aktivizma te, općenitije, o dinamizmu i bijesu mladosti naspram staračkog stoicizma, životnim prekretnicama, izborima, strahu, hrabrosti i kontradikcijama u traženju vlastita puta između osobnih interesa i različitih tipova lojalnosti. "Između eko-trilera i nadrealizma ghiblijevskog tipa" (Redmond Bacon), Smrt ne postoji svakako ide u red vizualno najprivlačnijih filmova koji se mogu vidjeti na ovogodišnjem Animafestu.

Ljubiteljima tema iz Drugog svjetskog rata može se, pak, preporučiti slovački hibrid igranog i lutkarskog filma Dukla Gejze Dezorza čija je radnja smještena u vrijeme sovjetsko-njemačke bitke za eponimni prijevoj između Poljske i Slovačke 1944. godine. Zbližavanje i zaljubljivanje siromašnog romskog glazbenika i njemačkog oficira u ruskom zarobljeništvu i zajedničkom bijegu uokvireno je kritikom totalitarne propagande i prikazom okrutnosti obje vojske prema civilnom stanovništvu. Distinktivna upotreba marioneta, pozadinskih projekcija i arhive te kamere koja nerijetko iz ruke dominantno bližim kadrovima dinamizira radnju mahom statičnih modela, kao i potresna opća zvučna slika, oblikovanje scenografije i dizajn svjetla, doprinose mračnom ugođaju filma. Čini to i groteskni dojam koji stvaraju tretman ovakve teme putem sivo-smeđih marioneta vojnika i minimalističkih drvenih seljaka neprirodnog pokreta, karikaturalna karakterizacija ruskih vojnika te upadljivo ljudska sinkronizacija životinja, odnosno očuvanje ukupne hiperbolične estetike lutkarskog kazališta. Prizor sjedinjenja dvojice muškaraca u potpunoj je opreci s ostatkom filma - poetičan i nježan, s ogoljenim lutkama koje pokreću ljudske ruke. U neposrednom prikazu brutalnosti ratnoga ludila i liku oficira Kurta, kojem usred kolapsa humanosti omogućuje samospoznaju, film je tako na neobičan, stilski posve oprečan način komplementaran bestseleru Dobrostive Jonathana Littella. Dukla je prvi slovački dugometražni lutkarski film, o kojemu redatelj Dezorz kaže: "procjep između ljubavi i mržnje u potpunosti se otvara u vremenima rata i samo ga zdrav razum i ljudska emocija oslobođeni naslaga civilizacijskih i društvenih predrasuda mogu premostiti. Junaci mojega filma ne nalaze se samo na suprotnim stranama barikada, već i na različitim razinama socijalne ljestvice. Njihovo postepeno približavanje i unutarnja transformacija vode u tragediju. Danas, kada smo svjedoci masakra koji veličaju kriminalne režime i potiču nasilje u ime iskrivljenih ideja, okrutni rat otprije 80 godina izranja kako bi nas upozorio gdje su granice ljubavi i mržnje, ljudske egzistencije i morala." Školovan za lutkarsko kazalište kojim se, pored filma i televizije, i aktivno bavi, Dezorz često svoje fabule veže uz pripadnike romske populacije (npr. igrani gangsterski film Bablje ljeto, 2013), a režirao je i humoristično-kriminalistički serijal Detektiv Dušo.

Tehnički hibridan je i kineski znanstvenofantastični (meta)film Svjetlo u hladnoj noći, no njemu kombinacija 2D i 3D računalne animacije, igranih segmenata i glinamacije pridaje klasičnije privlačnu pojavnost. Zanimljivu inverziju predstavlja korištenje animacije za prikaz filmske stvarnosti, a igranih segmenata video-estetike za dočaravanje virtualnog zabavnog parka koji pomalo nalikuje kineskoj verziji imanja Salaj. Priča o usamljenom domaru filmskoga studija u propadanju, koji utjehu pronalazi u sladunjavo-kičastoj, diznificiranoj virtualnoj stvarnosti te, nasamaren klasičnom online romantičnom prijevarom, prikuplja novac za put u svemir, obilježena je naglašenim kontrastom između umorne svakodnevice "socijalističke tržišne ekonomije" i zamišljaja, kao i melankoličnosti i duhovitosti. Kritika je nakon projekcije filma na Berlinaleu primijetila da filmski studio, premrežen referencama na povijest kineske kinematografije, ovdje predstavlja postepeno propadanje zajedničke kulturne memorije, a zimski ugođaj emocionalnu otupjelost krajnje povučenog svatkovića te da je meditacija o virtualnom svijetu kao utjesi dana bez prethodno donesenih zaključaka. Redatelj filma Xu Zao pod imenom Jingwei Xu već se na Animafestu natjecao 2023. toplo primljenim Nema promjena u našem životu - kao i Svjetlo u hladnoj noći posebno snažnim u prikazu umorno-otuđenog, proizačnog života likova polaganog hoda i govora. Ponavljaju se i postupci kadriranja, izreza i mizanscene u kojoj su likovi često prikazani profilno ili neprirodno portretno te u polutotalima koji ukazuju na njihovu beznačajnost. Prigušene palete boja i umjerenog ritma, film tako formom, koja je uspoređivana i sa Sylvainom Chometom, podupire svoj sadržaj.

Za poklonike eksperimentalnog filma prvi će put na europskom tlu biti prikazan brazilski Matamortes Thiaga Martinsa de Mela, tehnički jedinstvena, crveno-crna (neo)mitološko-(neo)gnostička saga koju autor opisuje kao "odu savezu između duhovnog lijevog puta [teologije oslobođenja?] i revolucionarne ljevice". Opremljen začudnom simbolikom i ništa manje proničnim tekstom, astralno-ezoterični Matamortes najprije uprizoruje rođenje novoga boga oblikovanog iz afričkih i južnoameričkih vjerovanja te junakinje koja se posvećuje borbi protiv kolonijalnog sistema. U pripovijesti s figurom jahača ima, potom, i nešto od zagovora povratka iskonu u tretmanu prirode i odnosa, uzdizanja starosjedilačke kulture i iskupljenja pojma tribalizma. U kasnijim segmentima, obilježenima urbanim ambijentima i prizorima represije prosvjeda, snažan antiimperijalistički ethos podcrtan je i intenzivnim prizorima nasilja ideoloških aparata države nad "prezrenima na svijetu". Film karakteriziran "metamorfozama pejzaža kapitalizma", nemirnim teksturama s dojmom freske, raskošnim ambijentalnim zvukovima i nelinearnim tretmanom vremena u kojem prošlost i sadašnjost koegzistiraju, mogao bi se dojmiti i poštovatelja izrazitije umjetničkog stripa. Martins de Melo vizualni je, multimedijski umjetnik čiji rad spaja guste kompozicije i materijalnost slike s postkolonijalnom, povijesnom i mitološkom tematikom te izučavanjem sinkretičke spiritualnosti i epifanije. Njegovi su slikarski radovi monumentalni, intenzivni i polifoni, a režirao je i kratke filmove Bárbara balaclava  i Rasga Mortalha, oba hvaljena zbog jedinstvene vizualnosti i simboličke intenzivnosti. Njegovi filmski uzori uključuju Rochu, Jodorowskog, Lyncha i Herzoga, a svoje viđenje umjetničkog stvaranja opisuje sljedećim riječima: "Južnoamerički umjetnik nema vremena za strah i ne može si priuštiti puko formalno istraživanje otuđeno od društvenopovijesnog konteksta. Umjetnost i krv nisu uzaludni jer umjetnost na Globalnom jugu ima mnogo veći značaj od one u drugim geopolitičkim kontekstima. Ovdje je ona dio otpora."
 
Svjetski festival animiranog filma - Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 8. do 13. lipnja 2026.