Gradsko kazalište Sisak, u koprodukciji s Centrom za kulturu Trešnjevka Zagreb, postavlja najpoznatiju ljubavnu priču na svijetu iz pera Willama Shakespearea 'Romeo i Julija'. Premijerna izvedba održat će se 10. rujna, u 20 sati, u sisačkom Kazalištu 21.
vrijeme: 10.09.2026. -
mjesto: Sisak
Režiju i adaptaciju potpisuje redateljica 𝐋𝐞𝐚 𝐀𝐧𝐚𝐬𝐭𝐚𝐳𝐢𝐣𝐚 𝐅𝐥𝐞𝐠𝐞𝐫, scenografiju 𝐀𝐧𝐚 𝐀𝐥𝐞𝐤𝐬𝐚𝐧𝐝𝐫𝐚 𝐁𝐮𝐤𝐨𝐯𝐢𝐜́, kostimografiju 𝐓𝐞𝐚 𝐁𝐚𝐬̌𝐢𝐜́ 𝐄𝐫𝐜𝐞𝐠, glazbu 𝐁𝐨𝐫𝐧𝐚 𝐒̌𝐞𝐫𝐜𝐚𝐫 uz oblikovanje svjetla 𝐕𝐞𝐬𝐧𝐞 𝐊𝐨𝐥𝐚𝐫𝐞𝐜, fotografije Luka Dubroja, a dizajn plakata Ela Ban.
Naslovne uloge igraju 𝐈𝐠𝐨𝐫 𝐉𝐮𝐫𝐢𝐧𝐢𝐜́ (Romeo) i 𝐓𝐚𝐫𝐚 𝐃𝐨𝐫𝐨𝐭𝐢𝐜́ (Julija) uz 𝐀𝐦𝐚𝐧𝐝𝐚 𝐏𝐫𝐞𝐧𝐤𝐚𝐣 (Dadilja, Tibaldo, Ljekarnik), 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐌𝐚𝐠𝐮𝐝 (Fra Lorenzo, Capuletti, knez), 𝐀𝐧𝐝𝐫𝐞𝐣 𝐁𝐚𝐫𝐭𝐮𝐥 𝐉𝐚𝐛𝐮𝐤𝐚 (Mercuzio, Paris ,fra Ivan), 𝐓𝐞𝐧𝐚 𝐉𝐞𝐢𝐜́ 𝐆𝐚𝐣𝐬𝐤𝐢 (Gđa. Capuletti, Benvoglio).
Reprizne izvedbe su 11.9.2026. u 20h , te 19.11.2026. u 20h, i 20.11.2026. u 20h u Kazalištu 21.
Ulaznice su dostupne na www.ulaznice.hr i na blagajni Kazališta 21 radnim danom od 10 do 16 sati te vikendom sat vremena prije programa.
Riječ redateljice:
Postaviti Shakespeareovog Romea i Juliju znači ući u dijalog s jednim od najizvođenijih, ali i najslojevitijih tekstova u povijesti svjetske književnosti. Svi znamo priču. Ona je odavno prestala biti samo kazališni komad i postala je dio globalne pop-kulture, meme sa srcima, brendirana turistička atrakcija i univerzalni sinonim za romantičnu tragediju. No, upravo u tom općem znanju leži najveća zamka. Kada s tog teksta skinemo naslage povijesne patine, stilske kostime i poetični zanos koji nas distancira od stvarnosti, što nam zapravo ostaje u rukama? Ostaje brutalna, ogoljena, zastrašujuće hladna i opasno aktualna priča o tome kako jedno društvo, zarobljeno u vlastitim "balonima" i starim algoritmima mržnje, sustavno i hladnokrvno uništava svoju rođenu mladost.
Naša Verona nije romantični grad iz talijanske prošlosti s turističkih razglednica. Ona je ovdje i sada. Ona je hladni arhitektonski beton, odjek klupskih basova i prostor radikalno podijeljen na "naše" i "njihove". To je svijet toksičnih narativa koje nasljeđujemo bez ikakvog preispitivanja, u kojem se pravo na mržnju dobiva rođenjem, a pravo na izbor oduzima u ime tradicije.
U ovom čitanju Shakespearea, sukob obitelji Montecchi i Capuleti nije samo tvrdoglava obiteljska svađa iz povijesnih knjiga. Živimo u vremenu radikalne polarizacije gdje se neprijateljstvo uči od malih nogu, a empatija doživljava kao slabost. Starije generacije u našoj predstavi funkcioniraju kao hladni arhitekti sustava koji ne dopušta kompromis. Oni su ti koji drže ključeve moći, financija i društvenog statusa, ali su istovremeno potpuno slijepi i gluhi za potrebe, strahove i snove onih koji tek dolaze.
Naši Romeo i Julija se ne zaljubljuju samo protivno volji svojih roditelja; oni svojim činom podižu revoluciju protiv samog koda tog sustava. Njihov bunt je očajnički, instinktivni krik za slobodom i autentičnošću u svijetu koji pati od kroničnog nedostatka ljudskosti i u kojem je neusporedivo lakše nekoga "otkazati", blokirati i mrziti nego ga zapravo saslušati.
Današnji tinejdžeri suočavaju se s pritiskom kakav nijedna generacija prije njih nije mogla ni zamisliti. Sve je javno, sve se snima, sve se ocjenjuje lajkovima i komentarima, a vršnjačko nasilje, anksioznost i pritisak okoline se protežu od škole do virtualnog prostora, 24 sata dnevno.
Rad s glumačkim ansamblom bio je intenzivna potraga za sirovom, nefiltriranom emocijom koja može probiti tu suvremenu digitalnu otupljenost i apatiju. Željeli smo pokazati koliko je zapravo tanka linija između bezbrižnog skrolanja po ekranu i krvave tragedije na ulici, između jedne nepromišljene, anonimne poruke i nepopravljivog čina.
Kada Tibaldo i Mercuzio u našoj predstavi izvuku oružje, to nije elegantna, estetski privlačna koreografija baroknog mačevanja. To je sirovi ulični nagon, eksplozija nakupljene frustracije i nasilja koja se hrani prisutnošću mase koja navija s distance. Oni su gladijatori modernog doba, a publika oko njih ne pokušava spriječiti tragediju, već vadi svoje pametne telefone kako bi snimila incident za prijenos uživo.
Ono što Romea i Juliju čini istinskom tragedijom nije nedostatak ljubavi, već nedostatak vremena i prostora za disanje. U svijetu koji se kreće prebrzo, gdje informacije putuju u sekundi, paradoksalno je kako ključna poruka — ona koja je mogla spasiti dva života — nikada ne stiže na odredište.
Romeo i Julija su na kraju bili prisiljeni platiti najveću moguću, nepovratnu cijenu kako bi njihovo društvo napokon pritisnulo gumb za "reset". Njihova smrt je brutalan, trijeznilački šamar Veroni koja se budi iz svoje letargije tek kada je prekasno, u trenutku kada zavađeni roditelji shvaćaju da su vlastiti ponos i fiktivne obiteljske časti platili životima svoje jedine djece.
Moramo li doista izgubiti ono najvrijednije što imamo da bismo konačno počeli razgovarati? Koliko žrtava naš osobni i kolektivni ponos još mora tražiti prije nego što smognemo hrabrosti i srušimo zidove koje smo sami izgradili?
Tragedija Verone se ne događa nekom drugom. Ona se događa svaki put kada dopustimo da mržnja i nerazumijevanje pobijede dijalog.
