„Bliskost i druga čudesa“ je nova plesno-kazališna predstava umjetničkog kolektiva Škvadra i koreografkinje Zrinke Užbinec, čija će se premijera održati 16. listopada, u 19 sati, u Centru za kulturu Ribnjak.
vrijeme: 16.10.2026. -
mjesto: Zagreb
Reprizne izvedbe: 17. i 18.10. u 19h u Centru kulture Ribnjak, Ribnjak 1, Zagreb.
Koreografkinja: Zrinka Užbinec
Suautori i izvođači: Ema Crnić, Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini, Eva Kocić Blažević, Una Štalcar-Furač, Boris Barukčić
Dramaturg: Espi Tomičić
Glazba: Roko Crnić
Kostimi i scena: Ivana Stećuk
Dizajn svjetla: Ema Kani
Grafički dizajn: Ivana Štuka
Tehničarka: Paola Vukelić
Blizu su: Anđela Bugarija, Ema Kani, Šimun Stankov, Marta Habulin, Kuća Klajn
Vanjski/e podržavatelji/ce: Nikolina Pristaš, Ana Kreitmayer, Nikola Milić, Kasia Kania
Producentica: Una Štalcar-Furač
Produkcija: UO Škvadra
Bliskost i druga čudesa gradi koreografiju iz odnosa koji nastaju između tijela: približavanja, oslanjanja, zadržavanja, izmicanja, gledanja i dodirivanja. Bliskost se pojavljuje kao nestabilno mjesto čije se značenje mijenja zajedno s intenzitetom odnosa. Zagrljaj može kliznuti prema stisku, oslonac prema pritisku, nježnost prema nasilju, a ista gesta istodobno može nositi ugodu, prijetnju, brigu i kontrolu.
Izvedbeni materijali organizirani su kao vinjete koje se gomilaju, prekidaju, ponavljaju, prelijevaju jedna u drugu i ostavljaju trag u onome što slijedi. Tijela ulaze u privremene konstelacije, razdvajaju se i ponovno susreću, a pristanak, povjerenje i odgovornost određuju koliko se približavamo, koliko težine predajemo drugome, koliko dugo ostajemo i kada se odnos mijenja. Dramaturgija izvedbe nastaje kroz promjene intenziteta i fokusa, iz trajanja u prekid, iz mirovanja u eksces, iz jednog prizora u više paralelnih događaja.
Lauren Berlant piše o intimnosti kao estetici privrženosti kojoj nisu unaprijed zadani određeni oblici ni osjećaji, a u izvedbi se ta privrženost pojavljuje kroz dodir, pogled, udaljenost, šapat, težinu, zajedničko mirovanje i nagle promjene intenziteta. Pogled se pritom koreografira zajedno s tijelima. Ideja hagioskopa, uskog bočnog otvora koji omogućuje parcijalan pogled na događaj, postaje perceptivni princip izvedbe: jedan događaj izbija u prvi plan dok drugi ostaje na periferiji, zaklonjen tijelom ili uhvaćen krajičkom oka.
Publika sjedi pred tim raspršenim poljem događaja, a izvedba joj naizmjenično daje i krade pažnju. Iz tih pomaka nastaje koreografija bliskosti kao koreografija granice, između mene i drugoga, dodira i pritiska, sigurnosti i izloženosti, centra i periferije, gledanja i viđenog.
Ta se granica neprestano pomiče i iznova uspostavlja, stvarajući privremene oblike zajedništva koji traju koliko i pažnja, dodir ili potreba da se ostane blizu.
Predstava je nastala u sklopu jednogodišnje rezidencije u Centru kulture Ribnjak i rezidencije u Kući Klajn.
Financirana od strane Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.
