Premijera plesne predstave u „Zajcu“: Posljednje utočište u današnjem svijetu

Što nam danas može pružiti utočište? Gdje pronaći sigurnost u svijetu obilježenom ratovima, nasiljem, nesigurnošću i sve većom ravnodušnošću? Ta pitanja u središtu su nove riječke plesne predstave koju potpisuje međunarodno priznati koreograf i redatelj Serge Aimé Coulibaly.
 
„Last Shelter” zamišlja izdvojeno sklonište u kojem se skupina ljudi pokušava izolirati od svijeta u raspadu. U tom krhkom prostoru kroz ples, tišinu i kolektivne rituale izranjaju tijela, sjećanja i osobne ispovijesti, dok vijesti iz vanjskog svijeta polako prodiru u prividnu sigurnost zajednice. Ono što se činilo dalekim to prestaje biti, a granica između vlastite i tuđe sudbine sve se više gubi.
 
„Možda posljednje utočište nije mjesto na kojem se skrivamo od svijeta, nego mjesto na kojem pokušavamo zaštititi ono malo čovječnosti što nam je preostalo”, ističe Coulibaly. Za njega utočište nije nužno fizički prostor, nego može biti zajednica ljudi koja odbija odustati od solidarnosti, slobode, dostojanstva i mogućnosti zajedničkog života. „Možda to mjesto još ne postoji. Možda ga tek moramo osmisliti, izgraditi i izboriti se za njega.”
 
Upravo je propitivanje privida sigurnosti jedno od ključnih polazišta predstave. „Često živimo kao da vanjski svijet ne utječe na nas, kao da ono što se događa u Gazi, Ukrajini ili zapadnoj Africi nema nikakve veze s nama. Stvaramo geografske, političke i psihološke udaljenosti kako bismo se uvjerili da smo sigurni. No istina je da smo svi međusobno povezani”, kaže koreograf.
 
Za Sergea Aiméa Coulibalyja ples nije samo umjetnički izraz već i prostor društvenog promišljanja, otpora i mogućnosti drukčijeg razumijevanja svijeta. Rođen u Bobo-Dioulassu u Burkini Faso, Coulibaly je međunarodnu karijeru izgradio povezujući afričke kulturne utjecaje sa suvremenim plesnim kazalištem. On tijelo promatra kao prostor u kojem se susreću osobno iskustvo, identitet, povijest i politika. „Tijelo nikada nije neutralno. Ono nosi povijest, identitet, kulturu i specifičan način zauzimanja prostora u svijetu”, objašnjava Coulibaly. „No tijelo je i mjesto otpora. Ono može odbiti poslušnost, pamtiti, preobraziti se i izmišljati nove načine postojanja. Čak i kada su riječi zabranjene ili ih je nemoguće izgovoriti, tijelo i dalje može govoriti.”
 
U radu s riječkim Baletom koreograf je istraživao upravo mogućnosti takvog tjelesnog izraza, tražeći od plesača da izađu izvan područja u kojem se osjećaju najsigurnije. Njegov pristup ne počiva samo na izvođenju unaprijed zadanih pokreta, nego i na osobnom doprinosu izvođača, njihovu instinktu, prisutnosti i sudjelovanju u stvaranju koreografskog materijala.
 
„Nije mi bilo u interesu da zaborave svoje baletno nasljeđe, nego da otkrijemo što se može dogoditi kada si dopuste otići korak dalje od njega”, kaže Coulibaly, ističući kako je proces prerastao u stvaranje zajedničkog umjetničkog jezika u kojem se različita iskustva, discipline i senzibiliteti međusobno preobražavaju.  „Ako predstava može makar malo promijeniti način na koji gledamo jedni na druge i na svijet, onda vjerujem da je postigla nešto vrijedno.”
 
U predstavi sudjeluju plesačice i plesači ansambla riječkog HNK-a:  Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Tea Rušin, Alessia Tacchini, Isabelle Zabot, Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Benjamin Cockwell, Giovanni Liverani, Giorgio Otranto, Samuele Taccone te Sephora Ferrillo i Federico Rubisse kao alternacije.
 
Autor glazbe je Yvan Talbot, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, a asistent koreografa je Sayouba Sigue
 
Reprizne izvedbe na rasporedu su 9., 10., 13. i 14. studenoga.