Otvorenje izložbe 'U tišini pogleda' u Galeriji Flora

Izložba 'U tišini pogleda' dijalog je dviju autorica koje, razmišljajući sličnim slikarskim jezikom, promišljaju odnos između prostora, vremena i percepcije. Iako svaka polazi iz vlastitog iskustva i motiva, Knego iz vizualne strukture grada, a Bakovic iz refleksivnosti vode, obje istražuju slojevitost pogleda i promjenjivost stvarnosti koju promatramo.

Klara Knego u ciklusu Tišina grada prikazuje Dubrovnik kao prostor u kojem se susreću trajanje i promjena. Polazi od prepoznatljivog urbanog motiva, no kroz proces slikanja i intervenciju pleksiglasom on gubi svoju čvrstu formu i postaje polje između prisutnosti i sjećanja.Pleksiglas, kao reflektirajući i prozirni sloj, funkcionira poput vizualnog filtera vremena, kako ga umjetnica karakterizira, a koji u sliku unosi dimenziju suvremenosti, čuvajući ono što je ostalo u pozadini. Na taj način, umjetnica ne prikazuje samo grad, već i način na koji ga danas promatramo, kroz slojeve, refleksije i taloge znakova vremena. Grad postaje subjekt koji se mijenja, a tišina prostor između tih promjena, trenutak zadržanog pogleda. Pleksiglas ne djeluje samo kao tehnički element, već postaje ključan nositelj značenja: granica i poveznica između prošlog i sadašnjeg, između tišine slike i dinamičnosti promjene.

Iz arhitektonske i stabilne strukture grada kod Klare Knego, pogled se u radovima Natashe Bakovic preusmjerava u podvodni svijet refleksija, fluidan prostor u stalnom pokretu. Natasha u seriji Underwater Poems polazi od motiva vode kao medija koji spaja stabilnost i nestalnost. U njezinim slikama refleksija površine postaje središnji element kompozicije, prostor gdje se svjetlo i boja stalno mijenjaju. Istražuje vizualne i emocionalne učinke vode, njezinu dvosmislenost i pokretljivost. Površina vode istodobno razdvaja i povezuje svjetove iznad i ispod, stvarajući slikarsku dinamiku koja nikada nije potpuno mirna. Za umjetnicu voda ima dvojaku ulogu: ona donosi osjećaj smirenosti, ali i neizvjesnosti. Upravo ta promjenjivost postaje glavni motiv njezina rada, pokušaj da se uhvati trenutak koji se ne može zadržati. Njezin slikarski rukopis je mekan, usmjeren na vibrantan kolorit i kontraste svjetla, čime se stvara dojam neprestanog gibanja.

Izložbeni dijalog Klare Knego i Natashe Bakovic temelji se na kontrastu, ali i na međusobnom dopunjavanju dvaju pristupa. Klara promišlja grad kao strukturu, Natasha pejzaž kao refleksiju. Jedna se bavi slojevima vremena, druga promjenama svjetla. U oba ciklusa prisutan je interes za materijalnost površine i za proces gledanja. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o istraživanju granica između onoga što je stabilno i onoga što je promjenjivo. Knego i Bakovic povezuje pažnja prema detalju, izražajan kolorit i jasno definirana struktura slike, ali i svjesnost o prolaznosti motiva. — Helena Puhara