Najava izložbe: "Intimni dijalog / Self-titled" / Mikulin, Štefanek

---

Intimni dijalog / Self-titled
Galerija Kazamat, Osijek, 2025.
 
Izložba Intimni dijalog / Self-titled okuplja dva samosvojna umjetnička pristupa koja se susreću u prostoru Galerije Kazamat, ne kroz zajednički tematski okvir, nego kroz istodobnu prisutnost dviju potraga za identitetom i komunikacijom. Dok Stela Mikulin u radu Intimni dijalog istražuje granice dijaloga u uvjetima odsutnosti odgovora, Karlo Štefanek u odabranim radovim iz serije Self-titled i video-performansu AaaaEeeeIiiiOoooUuuu promišlja odnos između glasa, slike i tijela, odnosno načine na koje se jezik može osloboditi značenja i ponovno zadobiti oblik. Oboje umjetnika djeluju na rubu između intimnog i javnog, privatnog i izloženog, pri čemu njihovi radovi ne traže interpretativno pomirenje, nego postavljaju pitanja o tome što znači biti prisutan u komunikaciji, u slici, u pogledu drugoga.

Projekt Stele Mikulin započinje kao digitalna platforma zamišljena kao prostor anonimnog susreta s migrantima u Hrvatskoj, no pokušaj uspostave dijaloga ostaje bez odgovora. U tom izostanku komunikacije nastaje novi sloj rada - prijelaz iz digitalnog u analogni medij, iz prostora mogućeg susreta u prostor zapisa i tišine. Pitanja koja su ostala neodgovorena postaju jezgra rada; ona stvaraju prostor za buduće glasove i neizgovorene misli. U bilješkama, fotokolažima i tekstualnim fragmentima prepoznaje se proces introspekcije, promišljanje vlastite pozicije, etičke odgovornosti i granica empatije. Umjetnica ne govori u ime drugih, već promatra vlastitu nemogućnost govora o iskustvima koja nisu njezina. Na taj način Intimni dijalog postaje arhiva neostvarenog susreta, materijalizirana odsutnost komunikacije koja ne prestaje postavljati pitanje kako slušati ono što se ne izgovara.

U Štefanekovu radu dijalog se odvija u drugom registru, onome između tijela i jezika. Serijal Self-titled nastaje iz kontinuirane prakse autoportreta u kojima autor propituje identitet kroz tekstualne intervencije, analogne manipulacije i performativne geste. Fotografije, tekst i tijelo tvore sustav koji ne traži stabilnost, nego priznaje nestabilnost kao temeljni uvjet postojanja. Video-performans AaaaEeeeIiiiOoooUuuu, prikazan u televizijskom eteru, dodatno otvara pitanje govora i šutnje. Polazeći od niza samoglasnika, elementarnih jedinica jezika, umjetnik istražuje odnos između glasa i slike, između prisutnosti i šuma, između informacijske zasićenosti i praznine značenja. Bojanjem preko kamere i repetitivnim glasom rad briše sliku i ogoljuje zvuk do njegove vokalne srži, pretvarajući televizijski prostor u polje poetične disonance i tišine. Time Štefanek prenosi vlastitu izvedbu u medij javnog prijenosa, stvarajući odnos koji zahtijeva prisutnost gledatelja, ali mu uskraćuje mogućnost uzvraćenog pogleda.

U dijalogu između tih dvaju opusa pojavljuje se zajednička nit: svijest o krhkosti jezika, komunikacije i identiteta. Mikulin istražuje tišinu, Štefanek ogoljuje govor; ona zapisuje pitanja koja su ostala bez glasa, on stvara glas koji se vraća u tišinu. U oba slučaja prostor postaje aktivni sudionik rada - prostor galerije i prostor etera - kao okvir unutar kojeg se odvija susret između neizgovorenog i izgovorenog, između pokušaja razumijevanja i nemogućnosti potpunog prevođenja iskustva. Oboje autora oblikuju strategije suočavanja s neizvjesnošću: Mikulin kroz nježnu, refleksivnu distancu, Štefanek kroz izloženost i ponavljanje glasa.

Intimni dijalog / Self-titled ne traži cjelovitost, nego dopušta višeglasje, moment u kojem se dvije različite geste promišljanja sebe i drugoga na kratko zadrže u istom prostoru. Ono što ih povezuje nije sličnost, nego pažnja, način na koji pojedinac pokušava dosegnuti drugoga, makar i kroz šum, tišinu ili odsutnost odgovora. Između digitalnog i analognog, glasa i slike, introspekcije i izvedbe, nastaje prostor koji ne prenosi poruku, nego iskustvo susreta. U duhu Blanchotove “beskonačne konverzacije”, riječ, slika i pogled postaju oblici trajnog pokušaja razumijevanja, onog krhkog trenutka prepoznavanja u kojem i gledatelj više nije promatrač, nego sudionik dijaloga koji se nikada ne dovršava.
Marta RadmanIntimni dijalog / Self-titled
Galerija Kazamat, Osijek, 2025.
 
Izložba Intimni dijalog / Self-titled okuplja dva samosvojna umjetnička pristupa koja se susreću u prostoru Galerije Kazamat, ne kroz zajednički tematski okvir, nego kroz istodobnu prisutnost dviju potraga za identitetom i komunikacijom. Dok Stela Mikulin u radu Intimni dijalog istražuje granice dijaloga u uvjetima odsutnosti odgovora, Karlo Štefanek u odabranim radovim iz serije Self-titled i video-performansu AaaaEeeeIiiiOoooUuuu promišlja odnos između glasa, slike i tijela, odnosno načine na koje se jezik može osloboditi značenja i ponovno zadobiti oblik. Oboje umjetnika djeluju na rubu između intimnog i javnog, privatnog i izloženog, pri čemu njihovi radovi ne traže interpretativno pomirenje, nego postavljaju pitanja o tome što znači biti prisutan u komunikaciji, u slici, u pogledu drugoga.

Projekt Stele Mikulin započinje kao digitalna platforma zamišljena kao prostor anonimnog susreta s migrantima u Hrvatskoj, no pokušaj uspostave dijaloga ostaje bez odgovora. U tom izostanku komunikacije nastaje novi sloj rada - prijelaz iz digitalnog u analogni medij, iz prostora mogućeg susreta u prostor zapisa i tišine. Pitanja koja su ostala neodgovorena postaju jezgra rada; ona stvaraju prostor za buduće glasove i neizgovorene misli. U bilješkama, fotokolažima i tekstualnim fragmentima prepoznaje se proces introspekcije, promišljanje vlastite pozicije, etičke odgovornosti i granica empatije. Umjetnica ne govori u ime drugih, već promatra vlastitu nemogućnost govora o iskustvima koja nisu njezina. Na taj način Intimni dijalog postaje arhiva neostvarenog susreta, materijalizirana odsutnost komunikacije koja ne prestaje postavljati pitanje kako slušati ono što se ne izgovara.

U Štefanekovu radu dijalog se odvija u drugom registru, onome između tijela i jezika. Serijal Self-titled nastaje iz kontinuirane prakse autoportreta u kojima autor propituje identitet kroz tekstualne intervencije, analogne manipulacije i performativne geste. Fotografije, tekst i tijelo tvore sustav koji ne traži stabilnost, nego priznaje nestabilnost kao temeljni uvjet postojanja. Video-performans AaaaEeeeIiiiOoooUuuu, prikazan u televizijskom eteru, dodatno otvara pitanje govora i šutnje. Polazeći od niza samoglasnika, elementarnih jedinica jezika, umjetnik istražuje odnos između glasa i slike, između prisutnosti i šuma, između informacijske zasićenosti i praznine značenja. Bojanjem preko kamere i repetitivnim glasom rad briše sliku i ogoljuje zvuk do njegove vokalne srži, pretvarajući televizijski prostor u polje poetične disonance i tišine. Time Štefanek prenosi vlastitu izvedbu u medij javnog prijenosa, stvarajući odnos koji zahtijeva prisutnost gledatelja, ali mu uskraćuje mogućnost uzvraćenog pogleda.

U dijalogu između tih dvaju opusa pojavljuje se zajednička nit: svijest o krhkosti jezika, komunikacije i identiteta. Mikulin istražuje tišinu, Štefanek ogoljuje govor; ona zapisuje pitanja koja su ostala bez glasa, on stvara glas koji se vraća u tišinu. U oba slučaja prostor postaje aktivni sudionik rada - prostor galerije i prostor etera - kao okvir unutar kojeg se odvija susret između neizgovorenog i izgovorenog, između pokušaja razumijevanja i nemogućnosti potpunog prevođenja iskustva. Oboje autora oblikuju strategije suočavanja s neizvjesnošću: Mikulin kroz nježnu, refleksivnu distancu, Štefanek kroz izloženost i ponavljanje glasa.

Intimni dijalog / Self-titled ne traži cjelovitost, nego dopušta višeglasje, moment u kojem se dvije različite geste promišljanja sebe i drugoga na kratko zadrže u istom prostoru. Ono što ih povezuje nije sličnost, nego pažnja, način na koji pojedinac pokušava dosegnuti drugoga, makar i kroz šum, tišinu ili odsutnost odgovora. Između digitalnog i analognog, glasa i slike, introspekcije i izvedbe, nastaje prostor koji ne prenosi poruku, nego iskustvo susreta. U duhu Blanchotove “beskonačne konverzacije”, riječ, slika i pogled postaju oblici trajnog pokušaja razumijevanja, onog krhkog trenutka prepoznavanja u kojem i gledatelj više nije promatrač, nego sudionik dijaloga koji se nikada ne dovršava.
—Marta Radman