Preskočite na glavni sadržaj

Nagrada Janko Polić Kamov dodijeljena Semezdinu Mehmedinoviću za knjigu "Mali roman o tišini"

Nagrada Janko Polić Kamov dodijeljena Semezdinu Mehmedinoviću za knjigu
Svečana dodjela ovogodišnje Nagrade Janko Polić Kamov održana je 17. studenog u Zagrebu, u vili Arko, a nagradu je izdavaču, budući da Semezdin Mehmedinović nije bio u mogućnosti doći na dodjelu, uručio predsjednik Hrvatskog društva pisaca Edi Matić. Knjiga "Mali roman o tišini" objavljena je u izdanju VBZ-a.
vrijeme: 17.11.2026. -
mjesto: Zagreb
url: https://hrvatskodrustvopisaca.hr/

Osim statue “Kamov ključ” umjetnika Davora Krelje, nagrada se sastoji od novčanog iznosa od 2000 eura.
 
Odluku o ovogodišnjem dobitniku donijeli su članovi žirija: Edo Popović, Marina Šur Puhlovski i Boris Perić.
 
Na natječaj je pristiglo 114 naslova.
 
—
 
Obrazloženje Nagrade: Semezdin Mehmedinović, „Mali roman o tišini“, VBZ
 
Trostruko intrigantna već samim naslovom, knjiga „Mali roman o tišini“ SemezdinaMehmedinovića vješto je ispripovijedan, a još vještije strukturiran romaneskni hibrid, koji u sebi na nenametljiv način objedinjuje svu silu izričajnih formi, od kratkih crtica, bilješki i proznih fragmenata, pa i onog što smo nekoć na tragu američkihpoetika voljeli nazvati „cut-up“, sve do rizomatičnog rastera naracijskih i narativnih niti, neophodnih da se to što zovemo romanom održi na okupu.

Pripovijest o autorovu povratku iz američkog migracijskog melting-pota u domicilno Sarajevo - ta pripovjedačka podvojenost svakako je i moment iz autorove životne stvarnosti, poznat i iz njegovih prijašnjih djela - možemo stoga čitati kao intimistički mozaik sjećanja i prisjećanja, spontanih asocijacija i snova koji su godinama sazrijevali u živopisnoj poetici egzila, potom se prebaciti na sentimentalnu „autobiografiju“, koja - što u recentnoj književnosti nažalost nije uvijek slučaj - itekako znade lučiti upotrebu prvog lica od nepotrebnih mahnitanja autorskog ega, i na kraju završiti u labirintu mini-eseja, koji katkada iskaču iz fragmenata, a katkada ih i spajaju u veće smislene cjeline.

Jedan od takvih je i uvod u roman, u kojem se autor - što također valja pohvaliti - itekako kritički hvata ukoštac s fenomenima kao što su pisanje o sebi ili pretakanje vlastita života u književnost. Dio o problematičnom zapisivanju snova i tehnikama koje nam to ipak omogućuju čitatelju će, pak, biti dobrodošla popudbina za misaono putovanje kroz katkada upravo lirski, a katkada i gotovo dokumentaristički obojen literarni krajobraz u kojem se putovi račvaju (i u svojem vrludanju ponovno susreću) kao nekoć u Borgesovučuvenom vrtu.

Istinski vremenski roman, znat će svatko tko se ikad zanimao za tu problematiku, nije roman čija se fabula odvija u vremenu, već onaj koji tu dimenziju postojanja tematizira na ovaj ili onaj način, otvoreno ili između redaka. Vrijeme „Malog romana o tišini“ jest tišina u čijem se „bijelom šumu“ razabiru glasovi koji se u neposrednoj stvarnosti više (ili još) ne mogu čuti, ma kojem od opisanih svjetova pripadali. Njihova konstruktivna utopija, ma kakav predznak nosili, moguća je jedino u sjećanju ili snu, kojima je, čime ponovno zadiremo u konstrukciju romana, zajednički nazivnik upravo fragmentarnost u kojoj se rastvara grč neizrecivosti.

„O čemu se ne može govoriti, o tome treba pripovijedati“, napisao je jednom zgodom Peter Sloterdijk. Uzme li se ta rečenica kao okosnica literarnog pristupa, Mehmedinović joj je na radost čitatelja više nego dosljedan, jer jedino pripovijedanjem kakvo karakterizira njegovu knjigu svijet - bio rastavljen na međusobne zamjenjive kontinente ili njihovu stvarnost u vremenskim slojevima osobnog iskustva - na kraju postaje cjelina. Cjelina romana.

Stoga u slučaju Mehmedinovićeve knjige nikako ne bi trebalo govoriti o nekoj vrsti „fragmentarnog romana“, jer ona unatoč labavim vezama među svojim dijelovima u cjelini ništa što bi za fabulu trebalo biti bitno ne ostavlja netaknuto ili nedorečeno. Ako se, pak, pojam fragmentacije kako u znanosti, tako i u književnosti često volio vezati uz nemir, stres i nelagodu, ovdje valja istaknuti da ćemo u autorovu emotivnom rasteru te kategorije tražiti uzalud, jer njegova priča se ne raspada, već sastavlja u mirnoj odmjerenosti prispodobivoj jedino metafori tišine. One tišine iz naslova, koja ovaj roman ne čini nimalo malim. Naprotiv.