Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek uputila izraze sućuti u povodu odlaska Stjepana Jimmyja Stanića

„Odlaskom Jimmyja Stanića hrvatska glazbena i kulturna scena izgubila je umjetnika kojega je gotovo nemoguće odvojiti od njegova grada, ali i od posebne vrste vedrine, šarma i duhovitosti koju je desetljećima donosio na pozornicu. „Posljednji zagrebački šarmer“, „fakin iz Vlaške“, šaljivi gospon dotjerane vanjštine i nestašnog duha - sve su to slike koje su ga pratile jer je u sebi doista spajao nešto duboko zagrebačko: gospodski odmak i neposrednost, ironiju i toplinu, ozbiljnost zanata i lakoću kojom se činilo da sve nastaje u trenutku.
 
Iza tog prepoznatljivog lika stajao je, međutim, prije svega iznimno muzikalan i ozbiljno formiran glazbenik. Još početkom pedesetih godina nastupao je po gradovima tadašnje države, svirao gitaru i kontrabas i pjevao, „pekući zanat“ pred najrazličitijim publikama. U tim ranim godinama stekao je ono što će ostati njegova trajna osobina - osjećaj za publiku, za ritam nastupa i za onu tanku granicu između pjesme, dosjetke, pripovijedanja i neposrednog razgovora s ljudima pred sobom.
 
Široj se publici snažnije nametnuo 1954. godine pjesmom „Cowboy Jimmy“, nastalom upravo prema nadimku koji je već nosio, a vrlo brzo pokazao je da ga nije moguće svesti na jedan žanr niti na jednu izvođačku ulogu. Bio je kontrabasist izrazita jazzerskog nagnuća, pjevač prepoznatljivog toplog baritona, interpret evergreena i američkih standarda, šlagera i zabavne glazbe. Već sredinom pedesetih zagrebačkoj je publici uživo predstavljao novi zvuk rock'n'rolla, a njegovu instrumentalističku kvalitetu možda najbolje potvrđuje gotovo filmska epizoda iz 1956. godine: došao je poslušati koncert Dizzyja Gillespieja u Zagrebu, a iz dvorane je izašao kao glazbenik koji je te večeri svirao s njegovim orkestrom.
 
Jimmy je ipak stvorio nešto potpuno svoje. Do sredine šezdesetih oblikovao je scenski izraz koji će ga pratiti desetljećima - spoj jazza i šlagera, kabaretskog humora, anegdote i gotovo stand-upovske komunikacije s publikom. Nije mu bila potrebna velika gesta niti prenaglašena interpretacija. Njegova je posebnost bila upravo u tome što je mogao istodobno biti ironičan i srdačan, prisan i distanciran, ozbiljan glazbenik i čovjek koji će jednom rečenicom razbiti svaku ceremonijalnost. Ozbiljnost glazbenog zanata nosio je bez potrebe za prenaglašenim izrazom, a njegov humor počivao je na sigurnosti i muzikalnosti punokrvnog glazbenika.
 
Njegove uspješnice poput pjesama „Kauboj Jimmy“, „Kukavica“, „Prolazi sve“, „Moja kobila Suzy“ i „Dimnjačar“, postale su dio kanona hrvatske popularne glazbe, ali Jimmyja se nikada nije pamtilo samo po repertoaru, već po lakoći kojom je prelazio iz glazbe u priču i ponovno se vraćao glazbi. Zahvaljujući takvoj neponovljivoj osobnosti, njegove interpretacije pjesama iz „nekog drugog vremena“ nikada nisu zvučale kao muzejski eksponat, niti je njegova karijera završila u nostalgiji za prošlim vremenima. Naprotiv, u poznim godinama doživio je izvanrednu umjetničku renesansu. Nakon Porina za životno djelo 2013. još su ga snažnije prihvatili i jazzerski krugovi i sasvim nove generacije publike kroz nastupe u Močvari, Vintage Industrial Baru i Tvornici kulture, pred ljudima kojima je po godinama mogao biti djed ili pradjed. Klubovi alternativne kulture pokazali su se jednako prirodnim prostorom za Jimmyja kao nekadašnje revijske i festivalske pozornice. Publika se mijenjala, grad se mijenjao, glazbeni ukusi mijenjali su se, ali njegova sposobnost da uspostavi neposredan odnos s ljudima ostala je nepromijenjena vrijednost.
 
Upravo je u tome možda i najveći razlog njegove iznimne dugovječnosti. Nije pokušavao zvučati poput nekoga drugoga niti se prilagođavati trendovima tako da izgubi vlastiti glas. Jazz glazbenik Benny Golson jednom je prilikom zapisao da je njegov glas jedinstven upravo zato što „zvuči kao on sam“. Ta rečenica sažima mnogo više od puke vokalne osobnosti: istinska umjetnička osobnost prepoznaje se upravo po tome što kroz sva vremena i promjene, ostaje neupitno svoja, a upravo je takav bio Stjepan Jimmy Stanić. Kao predstavnik osobitoga zagrebačkog urbanog duha, ali još više kao umjetnik koji je taj duh znao prenijeti ljudima svih generacija, njegov topli bariton, humor, šarm i nenametljiva elegancija ostat će trajno utkani u zvuk i duh povijesti hrvatske popularne kulture“.